Kad mezarja utihnu...

 HOROR FILM" U VIŠEGRADU
Načelnik Službe specijalne policije Republike Srpske, Dragan Lukač, nedavno je izrazio svoje zgražanje zbog zločina koje su tokom rata počinile srpske paravojne snage u Višegradu, gradu na Drini. Lukač je priče o tim ubistvima uporedio s “horor filmom”. “Svi u RS”, rekao je, “moraju da se ograde od takvih stvari”.
Međunarodni sud je izdao optužnice protiv tri osobe na osnovu nekih od zločina počinjenih u Višegradu. Ti optuženi su Milan Lukić, njegov rođak Sredoje Lukić (obojica su i dalje na slobodi) i Mitar Vasiljević, kome je pred Međunarodnim sudom održan postupak u kojem je proglašen krivim i pravosnažnom presudom osuđen na petnaest godina zatvora. Milan i Sredoje Lukić su u srodstvu sa Sretenom Lukićem, visokim policijskim funkcionerom u Srbiji, kojeg Međunarodni sud tereti za učešće u zločinima počinjenim na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine.
Međunarodni sud je Milana i Sredoja Lukića optužio za ubistvo, premlaćivanje, mučenje, terorisanje i nezakonito zatvaranje bosanskih Muslimana i drugih nesrba. U optužnici Međunarodnog suda, Milan Lukić i Mitar Vasiljević terete se da su 7. juna 1992, na obali reke Drine, pucali na sedam muškaraca, bosanskih Muslimana, ubivši petoricu od njih. Milan Lukić se sam tereti da je 10. juna 1992, na obali reke Drine, pucao i time prouzročio smrt sedam drugih muškaraca, bosanskih Muslimana, te da je tog istog meseca ubio jednu ženu, bosansku Muslimanku, u višegradskom naselju Potok.
U optužnici se dalje navodi da su 14. juna 1992. Milan i Sredoje Lukić prisilili približno 65 žena, dece i staraca, bosanskih Muslimana, da uđu u jednu kuću u Pionirskoj ulici, u višegradskom naselju Nova Mahala. Nakon što su ti ljudi u njoj zaključani, kuća je zapaljena, a Milan i Sredoje Lukić su iz automatskog oružja pucali na sve one koji su pokušavali da pobegnu kroz prozore. U optužnici se navodi da su tom prilikom pobijene skoro sve osobe zatvorene u kući, uključujući 17 dece starosti od dva dana do 14 godina.
Prema navodima optužnice, Milan i Sredoje Lukić su 27. juna 1992. počinili sličan zločin, prisilivši približno 70 bosanskih Muslimana da uđu u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac, nakon čega su zabarikadirali izlaze i aktivirali nekoliko eksplozivnih naprava. Samo jedna osoba je preživela. Na spisku identifikovanih žrtava koji je priložen uz optužnicu, nalaze se i imena dve bebe, jedne petogodišnje devojčice i troje dece između osam i devet godina.
Pored optužbi u vezi sa ovim događajima, optužnica Međunarodnog suda takođe tereti Milana i Sredoja Lukića za premlaćivanja muškaraca, bosanskih Muslimana, zatvorenih u kasarni u Uzamnici od avgusta 1992. do oktobra 1994. Zajedno s drugim pripadnicima paravojne jedinice pod komandom Milana Lukića, oni su zatvorenike više puta udarali pesnicama, kundacima pušaka i drvenim palicama, i šutirali ih čizmama.
Tribunal u Hagu nije jedini koji traga za Milanom Lukićem. Njegovo hapšenje traže i pravosudni organi Republike Srbije. U septembru 2003, Okružni sud u Beogradu sudio je Milanu Lukiću u odsustvu i osudio ga za direktno učešće u otmici i ubistvu 16 Muslimana u mestu Sjeverin 1992. godine.
Dana 29. novembra 2002, Međunarodni sud je proglasio Mitra Vasiljevića krivim za učestvovanje u ubistvima na reci Drini 7. juna 1992. Pretresno veće je u presudi navelo da su muškarci, bosanski Muslimani, bili prisiljeni da se postroje na obali, nakon čega je u njih pucano s leđa dok su preklinjali da im se poštede životi. Kad je primećeno da je jedna od žrtava i dalje živa i da leži u vodi, neki od ubica je u njega pucao izbliza. Dvojica preživeli su se pravili da su mrtvi i tako uspeli da pobegnu. Pretresno veće je oslobodilo Mitra Vasiljevića krivice za učešće u ubistvima u Pionirskoj ulici nakon što je utvrdilo da je Vasiljević dostavio uverljive dokaze da nije mogao biti prisutan na mestu zločina u vreme kada su se ta ubistva desila.
Načelnik Službe specijalne policije, Dragan Lukač, izrazio je svoj šok u vezi sa pričama koje je čuo o ubistvima u Višegradu sledećim rečima: “Bio sam u ratu i svašta sam vidio, ali informacije i priče o Lukićima su bile takve da sam se i sam zgrozio na stvari koje su radili u ratu. Niko ne govori o tome da su ti ljudi pobili stotine nevinih ljudi, žena, djece i ne znam koga još, na hladnokrvan i svirep način”.
Prvobitna optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića izdata je u oktobru 1998. Oni su i dalje u bekstvu.
Outreach Program

Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je prisustvovao izricanju presude u Međunarodnom sudu pravde, kazao nam je nakon izlaska iz Palate mira da su njegova osjećanja pomiješana i kreću se između satisfakcije i razočarenja.

Nepobitna činjenica

- Satisfakcija je u tome da je ipak BiH sa svim svojim poteškoćama i tako malo mogućnosti na raspolaganju prisilila državu Srbiju da dođe na MSP i dokazuje da nije počinila genocid iako mi znamo da jeste, ali i razočarenje jer ovaj sud ipak nije jasno i nedvosmisleno kazao da je Srbija počinila genocid u BiH, iako je to nepobitna činjenica koju svi mi znamo - kazao je reis Cerić.
On je istaknuo da ova presuda govori mnogo više o samom Sudu nego o onome što se dogodilo u BiH.
- Uostalom, nama u BiH niko ne treba govoriti šta se dogodilo, mi to vrlo dobro znamo i nama niko ne treba dokazivati niti mi trebamo nekom dokazivati ko je planirao, izvršio i ko nije kaznio one što su počinili genocid. Mi znamo da je sve to došlo iz Beograda i mi ćemo živjeti s time - rekao je reis Cerić.
Međutim, kako je dodao, bh. tim je u ovom postupku uradio veoma dobar posao i zaslužuje pohvale, a naročito naš agent Sakib Softić.

Masovna ubijanja

- Sa sredstvima koja su oni imali na raspolaganju, sa podrškom koju su imali, dobili smo mnogo više nego druga strana koja je založila sve kako bi dokazala ono što se ne može dokazati, odnosno da bi opovrgla ono što se opovrgnuti ne može. Nažalost, nije rečeno da su Srbija i Crna Gora odgovorne za genocid u Srebrenici, ali je ustanovljeno da se u Srebrenici dogodio genocid, a na drugim mjestima u BiH zločini protiv čovječnosti, masovna ubijanja - kazao je ef. Cerić.
Također, on je kazao kako smatra da će presuda imati veoma pozitivan odjek u BiH i za budućnost naše države, "jer pravi način da se nesporazumi među narodima razriješe jeste Međunarodni sud, i on je svoje rekao i to ostaje za vjekove vjekova".

Poruka mojim muslimanima

- Želim poručiti mojim muslimanima da ovu presudu trebamo doživjeti kao nešto što nam daje nadu da će naša djeca u BiH i na Balkanu živjeti bolje i imati bolju budućnost od naše historije. A ako imamo još na umu da je ovaj sud naložio Srbiji da se obaveže da više ne počini genocid kakav je počinila u BiH, znači da je Srbija kriva za genocid u BiH - istakao je reis Cerić.

Tribunalu za ratne zločine u Hagu u proljeće 2003. godine, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, pristigle su stotine dokumenata s oznakom "Odbrana. Državna tajna. Strogo povjerljivo".

Tajna dokumentacija koja sadrži zapisnike s ratnih sastanaka jugoslavenskih političara i vojnih lidera obećavala je najbolji uvid u ulogu Srbije u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. Ali, postojala je i zamka. Srbiji, nasljednici Jugoslavije, Tribunal je obećao da će dijelovi arhivske dokumentacije biti držani dalje od očiju javnosti, piše jučer list "New York Times" (NYT).

Kritike sudija

Sada pravnici i ostali koji su bili uključeni u čuvanje tajnosti ove dokumentacije navode da je u tom periodu Beograd postavio potpuno jasan cilj: držati kompletnu vojnu arhivu dalje od Međunaronog suda pravde, pred kojim je BiH optužila Srbiju za genocid. I, tvrde oni, Beograd je postigao svoj cilj u februaru, kada je Sud saopćio presudu prema kojoj Srbija nije kriva za genocid.

Kako navodi list, pravnici koji su intervjuirani u Hagu i Beogradu izjavili su da je presuda mogla biti drugačija da je Sud izvršio jači pritisak radi pristupanja kompletnoj arhivi. Sud je odbio i zahtjev bh. Strane, koja je tražila kompletnu dokumentaciju, tvrdeći kako u materijalu Tribunala postoji obimna dokazna dokumentacija. Presuda sadrži i priznanje da 15 sudija nije vidjelo cenzuriranu arhivu.

Dvojica sudija i sami su kritizirali ovaj propust i izrazili neslaganje. Jedan od njih, potpredsjednik Suda, Aun Šaukat el-Hasauneh (Awn Shawkat al Khasawneh) iz Jordana, napisao je da je "nažalost, Sud napravio propust jer nije djelovao u tom smislu", dodajući kako su "sasvim normalna očekivanja da bi ovi dokumenti bacili novo svjetlo na ključna pitanja."

NYT podsjeća da je, kao dio presude, Sud naveo da masakr nad skoro 8.000 Bošnjaka - muškaraca i dječaka u Srebrenici - predstavlja genocid koji su počinili bosanski Srbi, ali da Sudu nedostaje dokaz da su oni djelovali po "naredbi" ili "efektivnoj kontroli" Srbije.

Poznati detalji

Presuda je izazvala čuđenje zbog toga što su detalji o uključenosti srpskih vojnih snaga već bili poznati iz dokaza predočenih tokom ranijih slučajeva koji su rješavani pred Haškim tribunalom.

Pravni eksperti koji su vidjeli arhivske dokumente, prema pisanju lista, tvrde da oni ukazuju na mnogo direktniju kontrolu i naredbe Srbije. Navode kako dokumentacija dokazuje da su srpske snage, uključujući policiju, odigrale značajnu ulogu u preuzimanju Srebrenice i u pripremama za masakr koji je tamo izvršen.

Necenzurirani dijelovi arhivske dokumentacije dobiveni iz "The New York Timesa" sadrže zapisnike sa sjednica održanih između 1993. i 1995. godine u Beogradu. Njima su prisustvovali predsjednici tadašnje Jugoslavije, njenih država Srbije i Crne Gore i najviša vojna komanda, uključujući generala Ratka Mladića, vođu bosanskih Srba, koji je optužen za genocid i koji je još u bijegu.

Pismo podrške Karle del Ponte

Kada su se beogradski pravnici susreli sa sudijama Tribunala kako bi zatražili da se sačuva tajnost njihovih arhivskih dokumenata, dobili su pismo podrške glavne tužiteljice Karle del Ponte (Carla).

Ona je, kako prenosi NYT, potvrdila da je u maju 2003. godine poslala pismo Goranu Svilanoviću, bivšem ministru vanjskih poslova Srbije, u kojem ga je obavijestila da će prihvatiti pečaćenje "opravdanih/povjerljivih" dijelova dokaznog materijala.