SKIDAO SAM SA RAZNJA PECENE BOSNJAKE
Potresna prica Sune Dupovca, zatocenika zloglasnog cetnickog logora Kula u Sarajevu
Do izbijanja agresije na nasu zemlju, Suno Dupovac je u Hadzicima zivio u porodicnoj kuci i dobro zaradivao u Tehnicko-remontnom zavodu. Bio je bas 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatocenistvo odveli srpski policajci? Od reintegracije hadzicke opcine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadzicima...
Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici "Kosevo" u Sarajevu operirani mokracni kanali. Pocetkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugradjeno od bubrega do mokracne besike.
- Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otici u bolnicu. U kucu mi je, 22. maja, dosao tadasnji sef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napustati kucu, ali da se ne plasim I da me niko nece dirati. Koji dan kasnije, dosli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadzica, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gasevica, u Opcinu. Dok je mene isljedivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama - prisjeca se Suno i objasnjava da su ih smjestili u opcinsku garazu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 covjeka. Bilo je tijesno, zagusljivo, nepodnosljivo vruce. Medu zatocenicima je bio i Kasim Durmisevic, koji je toliko premlacen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirovic, prijeratni sef sigurnosti u Tehnicko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo vise od 200 ljudi, zena i djece.
- Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko cetiri sahata ujutro, 24. juna, izvrsili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se jos ne zna kuda su odvedeni, niti se ista zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.
Svezani, pa zivi zapaljeni
U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najtezi dani u zivotu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga sto je dozivljavao prilikom odlazaka na "rad", oko Sarajeva sakupljajuci tijela masakriranih Bosnjaka i bacajuci ih u masovne grobnice.
- Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bosnjaka. Nikad necu zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovica i Halida Arukovica u vikend-naselje povise sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronasli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bjezati, i zivi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vrece... Nesto nize od te vikendice, na proplanku je stajao razanj na sohama, a na raznju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s raznja i pokupiti ih u vrecu. To je, kaze, samo najupecatljiviji primjer zvjerstava nad bosnjackim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi cije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.
- Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranjez, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i siroka. Nas bi iz Kule nocu odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispricao Amoru Masovicu. Tacno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane zrtave.
Hrvati ga zarobili na razmjeni
U decembru su u logor dosli dvojica Srba iz Hadzica, Mika Golub i Milos Jerkic. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarcinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bosnjaka.
- Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadzica smo morali putovati preko Pala, Mrkovica, Vogosce, Ilidze i Blazuja. Sjecam se da su oni, prolazeci preko Mrkovica, svratili kod nekog Srbina. Ne sjecam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio necu zaboraviti. Ucinilo mi se da se u kuci toga Srbina nesto proslavlja. Ali, taj je obiljezavao ceteresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pusku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: "Mozes ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio". Onaj Srbin se nekako i povuce...
Odvedeni su u neki podrum u Hadzicima u kome je vec bilo zatoceno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljacu, na razmjenu... Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma cetnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljaci, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bosnjaka iz Tarcina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brata Branka i Milosa te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. "Razlog" - nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljace su odvedeni u Vitez, gdje su isljedivani, a odatle u Busovacu. Nakon 12 dana, zahvaljujuci poznanstvu jednog njegovog rodaka sa Tihomirem Blaskicem, Suno, Izet i dvojica Bosnjaka iz Tarcina su pusteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru jos nekoliko mjeseci.
