Kad mezarja utihnu...

Ivica Rajić, također poznat kao Viktor Andrić, rođen 5. svibnja, 1958. u Johovcu, općina Kiseljak, Republika Bosna i Hercegovina.
Datum uhičenja: 5. travnja 2003.
Prebačen na MKSJ: 24. lipnja 2003.
Prvo stupanje pred Sud: 27. lipnja 2003, izjasnio se da nije kriv po svim točkama optužnice.


Optužnica: ("Stupni Do")

Činjenični navodi

Prvobitna optužnica je potvrđena 29. kolovoza 1995. Izmijenjena optužnica je podnesena 14. siječnja 2004., nakon naloga Raspravnog vijeća od 12. siječnja 2004. U optužnici se u općim crtama navodi da je Ivica Rajić bio zapovjednik Druge operativne skupine Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u operativnoj zoni srednje Bosne sa sjedištem u Kiseljaku. Kao zapovjednik, Ivica Rajić je de jure i de facto imao nadzor nad i zapovijedao je raznim jedinicama HVO-a u svojem području odgovornosti (uključujući općine Kiseljak, Kakanj i Vareš).

U optužnici se navodi da je 23. listopada 1993., Ivica Rajić, s odobrenjem svojih nadređenih u HVO-u, uhitio ili naredio uhićenje nekoliko lokalnih dužnosnika - bosanskih Hrvata u gradu Varešu u srednjoj Bosni. Istoga dana snage HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića pretražile su Vareš i uhitile više od 250 muškaraca - Muslimana, ne obraćajući pažnju na to jesu li bili civili ili vojne osobe. Tijekom uhićenja muškaraca Muslimana, vojnici HVO-a ulazili su u njihove kuće, fizički i psihički maltretirali ukućane i osobe koje su ondje bile prisutne te su ih opljačkali. Uhićeni muškarci bili su zatočeni u užasnim uvjetima u dvije škole u Varešu.

U optužnici se navodi da su 23. listopada 1993. snage HVO-a pod Rajićevim zapovjedništvom napale selo Stupni Do. Nakon što su zadobili nadzor nad raznim dijelovima sela, vojnici HVO-a su istjerali civilno stanovništvo iz njihovih domova, opljačkali ih, seksualno zlostavljali žene Muslimanke i namjerno ubili barem 31 Muslimanskog stanovnika – uključujući muškarce, žene i djecu. Napad HVO-a na Stupni Do rezultirao je smrću barem 37 Muslimana. Tijekom i poslije napada gotovo cijelo je selo bezobzirno uništeno.

Prema optužnici, Ivica Rajić je 27. prosinca 1993. obavijestio HVO da će promijeniti ime u . Dana 30. prosinca 1993., je razriješen dužnosti u zapovjedništvu HVO-a, a je imenovan na njegovo mjesto. U optužnici se navodi da je Ivica Rajić, također poznat i kao Viktor Andrić, zapravo nastavio djelovati i izvještavati kroz svoj bivši zapovjedni lanac.

Optužbe

Ivica Rajić je optužen temeljem individualne kaznene odgovornosti (članak 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i temeljem svoje zapovjedne odgovornosti (članak7(3)m Statuta):

u pet točaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (članak 2 – namjerno ubijanje; nečovječno postupanje (uključujući seksualno zlostavljanje); protuzakonito zatočenje civila; prisvajanje imovine; rasprostranjeno uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom te izvedeno protuzakonito i bezobzirno) i
u pet točaka za kršenja zakona i običaja ratovanja (članak 3 – ubojstvo; teške povrede osobnog dostojanstva, posebno ponižavajući postupci (uključujući seksualno zlostavljanje, okrutno postupanje; pljačka javne i privatne imovine; bezobzirno uništavanje sela ili uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom).

"U našem prisustvu, pred našim očima, zbiva se genocid nad bošnjackim narodom. Provođeno je, a i dalje se provodi, etničko čišćenje gradova i sela. Ubijaju našu braću, dakako iz razloga vjerske mržnje, ali prije svega da se otme njihova zemlja, da se opljačka njihova imovina, da se razore i zauzmu njihove kuće i da se sve to zadrži za sebe, u trajnom posjedu", kazala je Milinka Pavlović. Na području Banje Luke do 1991. godine živjelo je 15% bošnjačkoga stanovništva, a u samom gradu 45.000. Krajem 1996. godine u Banjoj Luci je živjelo svega 3.000 Bošnjaka.

Na području banjalučke općine Srbi su, s namjerom da potpuno etnički "očiste" ovo područje, formirali više koncentracionih logora za Bošnjake:

1) Manjača. - U ovom logoru bilo je zatočeno preko 8.000 Bošnjaka. Prema podacima koji su obrađeni u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, to je približan broj ubijenih. Kroz ovaj koncentracioni logor, međutim, prošlo je više desetina hiljada Bošnjaka. Oko 20 imama bilo je zatočeno u ovom mučilistu, gdje su prošli najveća mučenja i poniženja. Kada su razmijenjeni, svi su odreda mokrili krv i imali problema s bubrezima i kičmom. Agresor ih je tukao danonoćno: po genitalijama, bubrezima, glavi i čitavome tijelu. Imam Rešad Jugo, primjerice, samo je prilikom jednog batinanja primio 300 udaraca. Brojao je udarce po svome tijelu nanesene višežilnim kablom, držalom sjekire, šlaufom i pendrekom. "Kada bi udarali pendrekom, mi smo to smatrali šalom. Najgori je bio višezilni kabal koji se obavijao oko nas", pričao je Jugo. Imama Muharema Posavljaka postavljali su na dvije stolice prsima okrenutim prema zemlji, a onda po njemu skakali i pokušavali mu prebiti kičmu. Sve zatočene Bošnjake patili su glađu i žeđu. Aktivirali su i pojedine fizički jače, a psihički nestabilne logoraše da tuku svoje drugove. Dovoljan je bio samo pogled u zabranjenom pravcu da znatiželjni logoraš ostane bez života. "Nismo smjeli ni pogledom odlutati u neželjenom pravcu. Spustiš pogled preda se, ruke na leđa, jer ako ih pomjeriš, dočeka te udarac."

Jedan Bošnjak iz Ključa, zatočenik u jednoj ključkoj školi nekoliko sedmica, zajedno sa svojih jedanaest drugova minibusom je prebačen na Manjaču 25. juna 1992. godine. Na samom ulazu u ovaj zloglasni logor pretučen je dok je prolazio između dva reda srpskih vojnika. Potom su ga svukli do gole kože, pokrali i još ga jednom pretukli; odrezali su mu kosu i zatvorili ga u jednoj od štala logora. Kao i svi ostali zatvorenici, spavao je na golom podu. Jedne noći, deset Bošnjaka "izabranih po prethodno sastavljenom spisku" odvedeno je na ispitivanje u drugu prostoriju. Među njima je bio i pomoćnik gradonačelnika Ključa gosp. Omer Filipović. Uslijedilo je potom zvjersko mučenje ovih nedužnih ljudi. Gosp. Filipović pljuvao je krv, a da mu pri tom niko nije mogao pomoći. Esad Bender nastradao je na isti način. Čuvari su mu više puta skakali po stomaku. Kada je 16. decembra 1992. izašao iz logora Manjača, bio je oslabio 20 kg i bolovao od teškog ingvinalnog prodera.

Drugi logoraš, porijeklom iz Ključa, zatočenik u zatvoru u Staroj Gradišci, nakon što je prebačen na Manjaču, doživio je još teže stradanje: "Čim smo došli, pokrali su nas i rasporedili u razne štale u logoru. Do augusta 1992., srpski su rezervisti odgovorni za logor sproveli većinu ubojstava. U jednoj klanici neki su zatvorenici bili mučeni i zaklani. Jednog dana dovezen je kamion iz Omarske sa zarobljenicima. Nekoliko sati čuli su se krikovi. Ista scena ponovila se kada je doslo šest velikih kamiona iz Sanskog Mosta. Rezervisti koji su ih pratili počeli su sistematski klati civile sve dok ih komandant logora nije zaustavio. Tada je 20 osoba poginulo."

Prebacivanje zatočenih Bošnjaka na Manjaču organizirano je na takav način da su mnogi tokom putovanja stradali."Tokom augusta (1992.), prije posjete Međunarodnog crvenog križa, došli su zatvoreni kamioni puni Bošnjaka iz Krajine. Kada su otvorili kamione, našli su 25 mrtvih usljed gušenja", izjavio je zatočenik iz Grapske kod Doboja. On je još kazao: "Drugi put, došlo je 1.000 zatvorenika iz Omarske, odmah nakon što je MCK otkrio taj logor. Mnogi su zaklani čim su došli na Manjaču. Jedan mi je sin vidio kako su klali jednog čovjeka u kuhinji." O uvjetima boravka u tom kazamatu isti čovjek nastavlja kazivati: "Sve do dolaska Crvenog križa, nismo imali šta jesti - jedan hljeb za 40 zatvorenika, dvadeset litara vode za jednu klanicu, oko 600 zatvorenika. Bili smo zatvoreni u devet prostorija 50 x 15 m, spavali smo na golom podu, na betonu - jedna deka za četiri osobe. Nekoliko nas čak je oboljelo od dizenterije. Ti su bili odvojeni, oko 150 osoba." Mučenje žeđu bilo je, tako, jedan od načina uništavanja zatočenih Bošnjaka: pošto im ni u približno dovoljnoj mjeri nisu davali zdravu vodu, bili su prisiljeni piti vodu iz umjetnog jezera u koje se odlagalo smeće i uginule životinje. Mnogi su se logoraši razboljeli i umrli od trovanja.

Upravnik ovog zloglasnog mučilista, potpukovnik Božidar Popović, zabranio je pristup novinarima, tvrdeći da je ovaj logor sabirni punkt i tranzitni centar iz kojeg zarobljenici čekaju odlazak u tzv. treće zemlje. Ali navodno, tvrdio je on, pošto ih niko neće, moraju ovdje boraviti dok se za njih ne nađe drugo rješenje.
Nakon teškog poraza srpskih agresorskih snaga u Hrvatskoj u ljeto 1995., na banjalučkom području su bili ponovo aktivirani koncentracioni logori, prije svega Manjača, Mali logor i Keraterm kod Prijedora.

2) Logor južno od Banje Luke. - Predstavnica Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice u Ženevi izjavila je kako su Srbi uspostavili novi logor južno od Banje Luke. Tamo se više od 6.000 ljudi drži na otvorenom, zagrađeni bodljikavom žicom...

3) Zatvor "Tinjica". - U ovom mučilistu bilo je zatočeno preko 1.000 Bošnjaka

4) Tzv. "Crna kuća". - U ovom logoru bili su zatočeni pojedini Bošnjaci sa šireg područja Banje Luke. U njemu su bili izloženi svakoj vrsti mučenja i terora.

5) Vojna kasarna u Banjoj Luci. - Bošnjake s područja Kotor-Varoši izdvojene iz konvoja kod Čelinca, Srbi su deportirali u ovaj kazamat. Oni koji su preživjeli pričaju o svome stradanju u tom logoru, gdje su ih ispitivali i svakodnevno tukli. Nakon detaljne obrade, "obične" zatočenike dalje su slali na Manjaču.

6) Rudnik u Čelincu (u pravcu Stanara). - U ovome mjestu nedaleko od Banje Luke još prije srpsko-crnogorske agresije na RBiH aktivno je pripreman genocid nad Bošnjacima. O tome dovoljno svjedoče riječi dr. Kuzmanovića, poslanika u Skupštini RBiH i direktora Doma zdravlja u Čelincu, koje je izrekao neposredno prije agresije: "Vidiš one tri džamije! Jedva čekam da ih srušim, a nek Alija dođe da nas spriječi!"

7) Laktaši (kod Banje Luke). - U tome mjestu bio je sabirni logor u kojem su zatvarani Bošnjaci.

Početkom agresije na našu domovinu 1992 godine u Bratuncu je formoran logor smrti za Bošnjake u sali osnovne škole Vuk Karadžić i hangaru Srednjoškolskog centra u Bratuncu.Kroz ovaj logor prošlo je blizu 1000 Bošnjaka Bratunca različite starosne dobi.
Licno sam poznavao jednog djecaka od 13 godina a bilo je i veoma starih osoba.Bio je to uistinu logor smrti!Naime pocetkom maja mjeseca zapocelo je etnicko ciscenje Bosnjaka Bratunca od strane domacih cetnika,arkanovaca,belih orlova i drugih paravojnih formacija a sve to pomognuto tadasnjom jna. Moje mjesto je spaljeno 9.maja kada je ubijeno preko 10 stanovnika mog naselja a zene i djeca su deportovani. Nas oko 20 smo se sklonili daleko od sela u obliznju sumu.Nakon nekoliko dana ili tacnije 2 dana i mi smo pohvatani i prIvedeni u logor u osnovnu skolu Vuk Karadjic u Bratuncu tacnije u fiskulturnu salu.U samom dvoristu skole moglo se vidjeti nekoliko iskomadanih tijela i velike lokve krvi.Nedaleko su bila dva kontejnera za smece u kojima je nesto gorelo cudna mirisa. Kasnije se ispostavilo da su tu spaljivali ubijene po vlastitom nahodjenju krvnika. Sam ulazak u salu bio je stravican sa mnogo krvi po zidovima i plocnicima a bili su vidljivi i dijelovi ljudskih tijela.U salu se ulazilo po 10 u grupama sto je omogucavalo zlikovcima da svakog logorasa podobro premlate.Sam sam bio svjedok nekoliko ubistava iz neposredne blizine pocinjenih od strane zlocinacke trojke pod nazivom Vukovarci.
Bila su to mucenja koja jos nisam vidjeo nigdje cak ni na filmu a puno sam ih gledao sa mnogo gnusnusnih mucenja.
Bila su to mucenja koja zdrav razum nije mogao ni zamisliti.U jednom trenutku u sali je bilo i preko 800 zarobljenika a stalno su dovodili nove a neke po dobro utvrdjenom spisku su ubijali.Logorasi su muceni drvenim policama za poljoprivredni alat a tuceni su i metalnim cijevima, sto je nanosilo drasticne povrede. Nekoliko prizora nosim sa sobom i gotovo svakog dana ih se sjetim a posebno kada prolazim kraj skole Vuk Karadzic a danas Branko Radicevic a to cinim gotovo svaki dan, jer zivim u Bratuncu. Posebno su teska sjecanja na prizor uboda nozem najmanje desetak puta u ledja jednog logorasa.Drugi prizor koji mi najcesce dolazi u sjecanje je pucanj u glavu jednom logorasu koji je lezao nepomicno u krugu igralista sto je bio stravican prizor koji je nemoguce zaboravit. Sve ovo su samo neki prizori koji se mogu pomenut u ovom malom prikazu tog logora.
U susjednom hangaru Srednjoskolskog centra gdje se nekad izvodila prakticna nastava takodje su logorasi tesko muceni jer su to potvrdjivali teski jauci u svako doba dana i noci. U ovom logoru ubijeno je nekoliko stotina Bosnjaka Bratunca a nas je oko 400 prebaceno na Pale pa u Visoko gdje smo razmjenjeni.
Do danas mnogi ubijeni nisu pronadjeni a oni koji su ih privodili u logor i mucili danas se slobodno i dalje secu i u oci bez imalo stida gledaju svoje zrtve.
Zalosno je da do danas niko od organizatora i pocinilaca ovog zlocina nije odgovarao za zlocin i etnicko ciscenje u Bratuncu, tokom kojeg je u roku od desetak dana ubijeno blizu 1000 bosnjaka bratunca.

25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.


PISMO ČOVJEKA BEZ SNA

Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djecu, prelijepu unučad, novca dovoljno... I svi misle da sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam, da mira nemam. Ja sam jednostavno bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini, zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice Sarajlić
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
O pomenutom zločinu dosta znaju: Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Slobodan Andrić, tadašnji dežurni policajac, Milan Tešić, tadašnji zamjenik komandira policije, Žiko Miljanović, tadašnji šef smjene, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.
Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila, u TAM-iću i u vojnoj STODESETKI. Ovo drugo vozilo, je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjeli na desetine policajaca.

Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pisati i obećavam ti da ću svjedočiti pred SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE U SARAJEVU.

Eto, ja kazah istinu i dušu svoju spasih!

Bivši čovjek i bivši pripadnik MUP-a RS

HOROR FILM" U VIŠEGRADU
Načelnik Službe specijalne policije Republike Srpske, Dragan Lukač, nedavno je izrazio svoje zgražanje zbog zločina koje su tokom rata počinile srpske paravojne snage u Višegradu, gradu na Drini. Lukač je priče o tim ubistvima uporedio s “horor filmom”. “Svi u RS”, rekao je, “moraju da se ograde od takvih stvari”.
Međunarodni sud je izdao optužnice protiv tri osobe na osnovu nekih od zločina počinjenih u Višegradu. Ti optuženi su Milan Lukić, njegov rođak Sredoje Lukić (obojica su i dalje na slobodi) i Mitar Vasiljević, kome je pred Međunarodnim sudom održan postupak u kojem je proglašen krivim i pravosnažnom presudom osuđen na petnaest godina zatvora. Milan i Sredoje Lukić su u srodstvu sa Sretenom Lukićem, visokim policijskim funkcionerom u Srbiji, kojeg Međunarodni sud tereti za učešće u zločinima počinjenim na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine.
Međunarodni sud je Milana i Sredoja Lukića optužio za ubistvo, premlaćivanje, mučenje, terorisanje i nezakonito zatvaranje bosanskih Muslimana i drugih nesrba. U optužnici Međunarodnog suda, Milan Lukić i Mitar Vasiljević terete se da su 7. juna 1992, na obali reke Drine, pucali na sedam muškaraca, bosanskih Muslimana, ubivši petoricu od njih. Milan Lukić se sam tereti da je 10. juna 1992, na obali reke Drine, pucao i time prouzročio smrt sedam drugih muškaraca, bosanskih Muslimana, te da je tog istog meseca ubio jednu ženu, bosansku Muslimanku, u višegradskom naselju Potok.
U optužnici se dalje navodi da su 14. juna 1992. Milan i Sredoje Lukić prisilili približno 65 žena, dece i staraca, bosanskih Muslimana, da uđu u jednu kuću u Pionirskoj ulici, u višegradskom naselju Nova Mahala. Nakon što su ti ljudi u njoj zaključani, kuća je zapaljena, a Milan i Sredoje Lukić su iz automatskog oružja pucali na sve one koji su pokušavali da pobegnu kroz prozore. U optužnici se navodi da su tom prilikom pobijene skoro sve osobe zatvorene u kući, uključujući 17 dece starosti od dva dana do 14 godina.
Prema navodima optužnice, Milan i Sredoje Lukić su 27. juna 1992. počinili sličan zločin, prisilivši približno 70 bosanskih Muslimana da uđu u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac, nakon čega su zabarikadirali izlaze i aktivirali nekoliko eksplozivnih naprava. Samo jedna osoba je preživela. Na spisku identifikovanih žrtava koji je priložen uz optužnicu, nalaze se i imena dve bebe, jedne petogodišnje devojčice i troje dece između osam i devet godina.
Pored optužbi u vezi sa ovim događajima, optužnica Međunarodnog suda takođe tereti Milana i Sredoja Lukića za premlaćivanja muškaraca, bosanskih Muslimana, zatvorenih u kasarni u Uzamnici od avgusta 1992. do oktobra 1994. Zajedno s drugim pripadnicima paravojne jedinice pod komandom Milana Lukića, oni su zatvorenike više puta udarali pesnicama, kundacima pušaka i drvenim palicama, i šutirali ih čizmama.
Tribunal u Hagu nije jedini koji traga za Milanom Lukićem. Njegovo hapšenje traže i pravosudni organi Republike Srbije. U septembru 2003, Okružni sud u Beogradu sudio je Milanu Lukiću u odsustvu i osudio ga za direktno učešće u otmici i ubistvu 16 Muslimana u mestu Sjeverin 1992. godine.
Dana 29. novembra 2002, Međunarodni sud je proglasio Mitra Vasiljevića krivim za učestvovanje u ubistvima na reci Drini 7. juna 1992. Pretresno veće je u presudi navelo da su muškarci, bosanski Muslimani, bili prisiljeni da se postroje na obali, nakon čega je u njih pucano s leđa dok su preklinjali da im se poštede životi. Kad je primećeno da je jedna od žrtava i dalje živa i da leži u vodi, neki od ubica je u njega pucao izbliza. Dvojica preživeli su se pravili da su mrtvi i tako uspeli da pobegnu. Pretresno veće je oslobodilo Mitra Vasiljevića krivice za učešće u ubistvima u Pionirskoj ulici nakon što je utvrdilo da je Vasiljević dostavio uverljive dokaze da nije mogao biti prisutan na mestu zločina u vreme kada su se ta ubistva desila.
Načelnik Službe specijalne policije, Dragan Lukač, izrazio je svoj šok u vezi sa pričama koje je čuo o ubistvima u Višegradu sledećim rečima: “Bio sam u ratu i svašta sam vidio, ali informacije i priče o Lukićima su bile takve da sam se i sam zgrozio na stvari koje su radili u ratu. Niko ne govori o tome da su ti ljudi pobili stotine nevinih ljudi, žena, djece i ne znam koga još, na hladnokrvan i svirep način”.
Prvobitna optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića izdata je u oktobru 1998. Oni su i dalje u bekstvu.
Outreach Program