< >

Kad mezarja utihnu...

Ehlen we sehlen



KALENDAR
<< 11/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30
MOJ LOGO BLOGA
MOJI PRIJATELJI

Studio Islama
Studio-Din
Haj cik udji
više...

LINKOVI

MOJI LINKOVI





BROJAČ POSJETA<
font

32456
17.11.2008.

Uhapšeni zločinci koji su ubijali Srebreničane

Po nalogu tužioca Posebnog odjela za ratne zločine pri Tužilaštvu BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) jučer su u Zvorniku uhapsili Momira Pelemiša (59), bivšeg zamjenika komandanta 1.bataljona Zvorničke brigade Vojske RS, i Slavka Perića (61), bivšeg pomoćnika komandanta za sigurnost tog bataljona.

Svirepi zločini

Kako je saopćeno iz Tužilaštva BiH, njih dvojica osumnjičeni su da su počinili krivično djelo genocida učestvujući u zatvaranju oko 1.700 muškaraca, Bošnjaka iz enklave Srebrenica, i njihovim pogubljenjima po prijekom postupku. Svirepi zločini počinjeni su u Pilici i na Vojnoj ekonomiji Branjevo tokom jula 1995. godine.
SIPA je jučer pretresla i kuće u Zvorniku u kojima su živjeli Pelemiš i Perić, kao i na jednoj lokaciji u Kozluku, a uhapšene je predala Tužilaštvu BiH. Prema riječima portparola Tužilaštva Borisa Grubešića, nakon saslušanja tužilac će odlučiti hoće li od Suda BiH zatražiti odre|ivanje pritvora za Pelemiša i Perića, što će se znati danas.
Vijest o hapšenju jučer je obradovala srebreničke majke. Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, za „Dnevni avaz“ izjavila je kako ovo hapšenje vraća nadu da počinioci genocida u Srebrenici ipak neće proći nekažnjeno.

Direktni učesnici

- Posebno se nadamo da će svi oni i biti osuđeni za genocid te da se neće sklapati nikakvi dogovori između optuženih i Tužilaštva kako bi im kazne bile umanjene. Očekujem i da savjest zločinaca konačno proradi i
da nam otkriju gdje su masovne grobnice i kosti naše djece te da budu kažnjeni oni koji su premještali grobnice. Znamo da Pelemiš i Perić dosta znaju o tome i oni nisu samo saučesnici nego su i direktni učesnici u zločinima. Što prije treba biti uhapšen i ratni general policije Goran Šarić, koji je bio na čelu specijalne brigade policije RS, jer i on je jedan od odgovornih za genocid - rekla je Subašić.
Sistematska ubijanja Bošnjaka u Branjevu i Pilici već odavno su bila predmetom postupaka koji su vođeni pred Haškim tribunalom i u kojima su, između ostalih, za genocid, ratne zločine i progone osuđeni Radislav Krstić, Vidoje Blagojević, Dragan Obrenović, Dragan Jokić.

Strijeljanje obavljeno u grupama

I Perić i Pelemiš osobe su s takozvane liste za Srebrenicu i sumnjiče se da su, kao starješine 1. bataljona Zvorničke brigade, odgovorni za odvođenje i likvidaciju uhapšenih srebreničkih civila u julu 1995.
Na teret im se stavlja odgovornost za hapšenje, a potom i sprovođenje Srebreničana uhapšenih nakon 11. jula 1995. na potezu od Srebrenice do Konjević-Polja te u nekoliko zasjeda na prostoru zvorničke općine, a koji su kasnije autobusima dovezeni u Pilicu i Branjevo, gdje su i likvidirani.
Uhapšene Srebreničane u Branjevu su u najvećem broju strijeljali pripadnici 10. Diverzantskog puka koji je bio pod direktnom komandom zločinca Ratka Mladića.
Strijeljanje je obavljano u grupama, nakon čega su žrtve, pokrivene slamom, držane dva dana na stratištu, a potom pokopane u njegovoj neposrednoj blizini.

14.07.2008.

Hronologija autostrade pakla

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”



------------

Dokumentarna hronologija dešavanja u i oko Srebrenice, 1995. godine, tada zaštićene zone UN-a. Podsjećanje na genocid, stradanje, nečovječnost i inertnost međunarodne zajednice. I više od 10.000 ubijenih, nestalih i prognanih Bošnjaka.

SREBRENICA - 10. 11. i 12. JULI 1995. GODINE

“Molim vas da ozbiljno shvatite: ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Ovo su riječi Radovana Karadžića u Skupštini BiH.

Tri godine poslije, u izvješću vojnoga promatrača Ujedinjenih naroda u Srebrenici ostalo je zapisano: “Jutro je neuobičajeno, ali jezivo mirno i tiho.”
( prasak, granate, eksplozije...)

11. JULI 1995 . GODINE, kasno poslijepodne.

General Ratko Mladić i drugi oficiri Vojske RS-a ulaze u Srebrenicu. Praćeni kamerama i snimateljima, šetaju praznim ulicama. General Mladić:

“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

16. APRILA 1993.

Vijeće Sigurnosti UN-a donosi Rezoluciju broj 819, koja grad Srebrenicu i krug od 50 kilometara oko grada određuje prvom „sigurnosnom zonom" pod "zaštitom" UN-a.

SREBRENICA, 1995. GODINA. Juni.

Snage Vojske RS-a, predvođene generalom Ratkom Mladićem, stežu obruč oko Srebrenice i onemogućavaju bilo kakav prolaz humanitarne pomoći. Predsjednik Ratnog predsjedništva Općine Srebrenica, Hajrudin Avdić, tih dana izjavljuje:

“Srebrenica preživljava najteže trenutke u svojoj istoriji. Nema vode, nema struje, nema lijekova, hrane, odjeće, obuće. Praktično, bukvalno gladuje.”

Oružane snage RS-a 6. jula 1995. godine započinju napad na Srebrenicu. Do večeri 9. jula vojska je prodrla četiri kilometra u dubinu enklave - kilometar od Srebrenice.

Ministar u Vladi Republike BiH i predsjednik Komiteta za odnose sa Ujedinjenim narodima, Hasan Muratović, na sjedici republičke Vlade:

“Ja želim da vas informiram da smo mi jutros imali sastanak sa UNPROFOR-om, sa gospodinom Godijarom, koji zamjenjuje generala Smita. Prisutni su bili također ljudi iz generalštaba našeg. Složili smo se da se tamo situacija smiruje zahvaljujući tome što je UNPROFOR postavio svoju blokadu i zaprijetio Srbima vazdušnim napadima ako budu nastavili sa napredaovanjem, odnosno sa napadima. Mi smo postavili pitanje zašto to nije UNPROFOR uradio ranije. Oni su odgovorili da je njihova procedura jako spora itd. Uglavnom, vrlo čvrsto obećanje i uvjeravanje je s njihove strane da će oni dalje, pod prijetnjom napadima iz zraka, braniti ubuduće zaštićenu zonu.”

Jutro, 10. jula. Situacija u gradu napeta. Stanovnici na ulicama, bježe prema Potočarima, gdje se nalazi baza Ujedinjenih naroda. Vojska RS-a granatira bez prestanka:

“Alo.”

“Alo, šef ovdje... mi daj, alo!”

“Molim.”

“Zovem i javljam - tuci slobodno!”

“Razumemo!”

“Ko im j...e mater.”

“Razumemo. Ako dozvoljavate, odmah ćemo pokositi.”

“Zovem i javljam - tuci, samo nemoj fabriku ‘Bire’, pošto nam trebaju mašine iz nje.”

“Razumeo šefe, razumeo.”

“I pazite, imajte vezu dobru vezu sa našim, da njih ne pokosite.”

“Ništa se vi ne sekirajte.”

“Samo dajte ...”

“Ništa se ne sekirajte.”

“Samo cepaj i cepaj!”

“Zdravo.”

Iz Srebrenice novinar izvještač Nihad Nino Čatić u svijet šalje informacije šta se dešava u njegovom opkoljenom gradu:

“Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnici je trenutno doveženo 17 poginulih, 57 teže ili lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi? Bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.”

Nino se toga 10. jula 1995. godine zadnji put javio iz Srebrenice - ni danas se ne zna gdje je.

Istoga dana, 10. jula, pukovnik Karemans traži žurnu zračnu potporu NATO-a. Nakon četiri upućena zahtjeva, potpora odobrena, ali se zračni napadi odgađaju do jutra.

11. juli 1995. godine, Srebrenica. Vrijeme između 10.30 i 11.30.

Vojska RS-a obnavlja tenkovske napade. Pozicije vojnika i kontrolora UN-a pogođene iz tenka T- 55.

Predsjednik Vlade Republike BiH, Haris Silajdžić, u Sarajevu izjavljuje da je posljednji kontakt sa ljudima iz Srebrenice imao u 6 sati i 20 minuta ujutro:

“Mogu reći da je moj sagovornik Fahrudin bio veoma ogorčen što se ništa ne radi. Ja ga razumijem, mislim s pravom. Nakon toga smo imali jedan period kada nije bilo granatiranja, po svoj prilici. Međutim, kasnije, kao što je bilo najavljeno od strane mnogo izvora, došlo je do novog napada. Razgovarao sam prije sat vremena sa Osmanom Suljićem, sa načelnikom opštine, koji mi je rekao da više neće zvati, da je situacija kritična i da je vrlo teško uspostaviti bilo kakvu odbranu. Dakle, ja ću vam reći moj komentar, ako nekoga interesuje i ako je to uopšte važno u ovakvoj situaciji, to je da je, to što sam rekao svim agencijama svjetskim, izdaja kompletna i da vjerujem da postoji dogovor sada između UN-a i srpskih terorista. Sada mi kažu da su avioni negdje u zraku, da treba nešto da urade. Po meni, bilo šta da urade sada je u dobroj mjeri kasno.”

Zrakoplovi NATO-a 11. jula pokušali su bombardirati artiljerijske položaje Vojske RS-a iznad Srebrenice. Zračna potpora NATO-a je obustavljena nakon što je Vojska RS-a zaprijetila da će pobiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u “zatočeništvu Mladićeve vojske” i da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, kao i okolna područja, gdje je bilo oko 30 tisuća civila.

13 sati i 30 minuta.
Srebrenica je pod vatrom i sa istoka i sa juga. Vojnici Armije Republike BiH na južnome dijelu grada napuštaju pozicije.

15.00 sati, Sarajevo.
Premijer BiH, Haris Silajdžić, osuđuje UN za zakašnjelu i preslabu intervenciju u Srebrenici:

“Čujem da su srpski teroristi zauzeli osmatračnicu holandskih trupa i da su uhapsili komandira i da prijete da će ga ubiti ukoliko se ne zaustavi ova akcija NATO aviona. Kao što znate, izgleda da je jedan tenk oštećen. To je cijela akcija, koliko ja znam, i po mom računu - premalo prekasno. Ja ne znam šta se dešava sa stanovništvom Srebrenice, to je najvažnije. Ne znam zašto su, nemam odgovora na to, nemaju ni u NATO-u, ni u UN-u, su morali čekati da teroristi praktično uđu u grad. To ne znam, ali znam da je ovo premalo i prekasno.”

16 sati i 20 minuta.
Vojni promatrači UN-a izvijestili su da su Srbi zauzeli Srebrenicu. Kasno poslije podne, generali Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri, uz pratnju kamera, prošetali su praznim ulicama Srebrenice. General Ratko Mladić:

“ Ajde Žile, ajde Žile, Ajde Žile, Krstiću, ajde Krle. Snimi im onu zastavu. Baci tu zastavu dole da se ne vijori. Pobodi je dole. Bravo! Pravac Potočari! Pravac Potočari i Bratunac! Nemojte zustavljati, ajde! Kreći ispred mene skroz, ajde. Ajmo momci, napred! Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.”

Stanovništvo bježi u Potočare, udaljene oko pet kilometara sjeverozapadno od grada, tražeći spas od UN-a. Do večeri 11. jula 1995. godine okupilo se više od 30.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca. Dio ostaje oko baze UN-a.

“Šta su pričali kad nas je UNPROFOR dao sve četnicima? Sve nas, viče, neće vas niko dirati, slobodni ćete biti, mi ćemo vas prevesti. Muško uho nije nijedno prošlo.Uuuu, nemam više nikoga, samo unuče i snahu. Uuuu, rane moje, što li ćemo...?

“...jedna poginula, jedna ranjena, ruku joj prebili, eno, nije ni ispravljena jošte...”

Izbjegli u Potočarima javno su uvečer 11. jula zahtijevali od pripadnika Nizozemskog bataljona da izađu iz “pakla”. Informiran je o tome i pukovnik Karemans, a preko njega, na sastancima u hotelu “Fontana”, i zapovjednik Glavnog štaba Vojske RS-a, general Ratko Mladić.

23 sata i 15 minuta.
Mladić u susretu sa UNPROFOR-om proglašava primirje do 12. jula u 10 sati. Tu noć u Bratuncu su održavaju dva sastanka, kojima su nazočili Mladić i njegovi oficiri, pukovnik Karemans, a na jednome i predstavnici izbjeglih civila Srebrenice. Mladić je na tim sastancima kazao da će provjeriti da li se među “vojno sposobnim” muškarcima u Potočarima nalaze, kao je kazao, ratni zločinci. Na tim sastancima je dogovorena i evakuacija izbjeglih civila iz Potočara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, u pravcu Tuzle, uz navedeno odvajanje muškaraca. Nakon pada Srebrenice, tisuće muškaraca Bošnjaka pokušava se kroz šume probiti do Tuzle.

12. juli 1995. godine. Vrijeme između 6.00 i .700 sati ujutro.

U bazu UN-a u Potočarima ulaze posebne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova RS-a radi pronalaženja i izdvajanja “vojno sposobnih” muškaraca.
Prije podne 12. jula situacija u Potočarima se pogoršava. Novinari izvještači bilježe:

“Agonija prognanog stanovništva Srebrenice nastavljena je i u Potočarima. U i oko kampa plavih kaciga, u ovom mjestu, prema procjenama UNPROFOR-a, nalazi se oko 25 hiljada ljudi. O preostalim stanovnicima nikada zaštićene zone još uvijek nema informacija.”

U pratnji visokih oficira Glavnog štaba i televizijskih ekipa, u Potočarima se 12. jula prije podne pojavljuje i general Ratko Mladić:

“Ne bojte se ništa, samo polako, polako. Neka prvo idu žene i djeca. Doći će 30 autobusa, prebacićemo vas prema Kladnju. Ne bojte se ništa, niko vam neće ništa uraditi.”

“Hvala, hvala.”

“Hvala, živ bio.”

“Ne zna niko ništa.”

“Radi se po mom naređenju.”

Mladić je dijelio slatkiše djeci, obećavajući okupljenome narodu da će biti prevezeni tamo gdje žele.

U Sarajevu, Vlada BiH najoštrije se usprotivila kompletnoj evakuaciji stanovništva. Ponovljeno je da UNHCR i ostale organizacije UN-a imaju punu odgovornost nad zonom Srebrenice i zatraženo da se uz pomoć međunarodne zajednice stvore podnošljivi uvjeti za izbjeglice, što podrazumijeva dostavu hrane, vode i lijekova u Potočare. Predsjedavajući Predsjedništva Republike BiH, Alija Izetbegović, upućuje zahtjeve UN-u:

“Mi tražimo, prvo, da UN i NATO silom uspostave narušenu zonu Srebrenica u granicama prije napada, tj. u granicama iz maja 1993. godine. Drugo, ako to ne mogu ili neće, tražimo da to javno kažu. Treće, tražimo također da na svaki način, uključujući bacanjem iz zraka, odnosno erdropsom, u zajednici sa UNHCR-om, osiguraju šatore, hranu i lijekove za izbjeglo stanovništvo u pravcu zaštićene zone i evkuaciju ranjenih i bolesnih civila u suprotnom pravcu. Ako to ne mogu ili neće da učine, neka to kažu javno. Dalje, najmanje što su nakon svega dužni prema ovoj zemlji, ravnopravnoj članici UN-a, i prema ovom narodu učiniti to je da dadnu jasne i nedvosmislene odgovore na gornja pitanja. Sadašnja konfuzija u izjavama pojedinih čelnika UN-a, NATO-a, evropskih državnika, američkih državnika, dakle, njihova konfuzija u uzjavama, nejednake izjave, neujednačene izjave samo dalje otežavaju ionako tešku situaciju u Srebrenici. Naravno, njihovi negativni odgovori značili bi javni pristanak na legalizaciju sile u međunarodnom pravu i prihvatanje genocida kao svršene činjenice i ratnih zločinaca kao ravnopravnih pregovarača. To je razlog zbog čega oni izbjegavaju da dadnu jasne odgovore, a to je i razlog zbog čega mi te jasne odgovore tražimo. Ja bih ovdje dodao da ja se bojim da je najnoviji razvoj situacije od danas već dao odgovore na ova pitanja. Naime, neposredno pred polazak na ovu konferenciju za štampu, zato sam i zakasnio, imao sam razgovor, telefonski razgovor iz kog se može zaključiti da su četnici ušli u Potočare, da su razoružali tamošnji holandski bataljon, odnosno dijelove holandskog bataljona, da odvajaju žene i muškarce, da muškarce odvoze na stadion sitd.”

Premijer Republike BiH, Haris Silajdžić:

“Pa, evo, desetine kamiona već prevoze, nažalost, stanovništvo Srebrenice u pravcu Kladnja, koliko razumijem, a onda u Tuzlu. To su otprilike 1800 do 3000 ljudi. Ostale vode prema stadionu u Bratuncu. To je moja informacija. Maloprije sam razgovarao sa ministrom Cerom, on je potvrdio to. Radi se na smještaju, koliko je moguće, tih ljudi na aerodromu u Tuzli. A vidjet ćemo da li će to biti moguće, radi se o velikom broju ljudi.”

Sa spuštanjem mraka, u Potočarima se povećao teror. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i plotuni. Pojedini izbjegli vidjeli su zlostavljanja, silovanje i ubijanja, a neki su naišli na ubijene. Preživjeli svjedoci kažu:

“Kaže: ’Od 12 godina, samo je li muško uho, do 70 odvajajte, pa samo u nepoznato mjesto’ - Mladić, jeste.”

“Svašta. I mrtvijeh i... udaranja i... svega sam vidio.”

“Padom Srebrenice prijavio mi se otac u Potočare, otišao. Baš ovdje, kod ovog stuba, izvršeno je ubistvo njegovo. I četiri brata su mi ostala u Srebrenici. I danas ne znam, tragam, ništa.”

“Odveli svekra, odveli amidžu, odveli amidžića jednoga, odveli koliko ti Bog hoće.”

“Odvode narod gore, gledaju, dolaze nondi, toče vodu pred nama, gledamo. Ne smije niko da iziđe. Pucaju iznad djece naviše.”

Evakuacija izbjeglih iz Potočara prekinuta je tijekom noći i nastavljena u jutarnjim satima 13. jula 1995. godine. Prvi konvoj vozila pratili su pripadnici Nizozemskog bataljona i usput, do Tišće, nije bilo razdvajanja muškaraca. Kasnije su pripadnici Vojske RS-a spriječili pratnju, uz nasilno oduzimanje vozila, pa je u nastavku evakuacije, na različitim mjestima, a najčešće u Tišći, vršeno razdvajanje. Razdvojeni muskarci, među kojima su bila maloljetna djeca i starci, odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, 12. i 13. jula, gdje su dovođeni i zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja:

“Ko mravi idu.”

“Ko mravi?”

“Ja.”

“Nek radi snajper!”

“Popodne će celo vreme raditi oni.”

“Neka rade.”

“Ali biraćemo.”

“Molim?”

“Biraćemo.”

“Biraj, burazeru, a neka samo izađe onaj zadnji konvoj.”

“Razumeo, šefe. Vi ćete dati signal kad da napravim zapreknu.”

“Ha, ha, ha, odlično.”

“Razumeo.”

“Samo cepaj, šefe!”

“Dobro.”

“U živo meso samo!”


U poslijepodnevnim i ranim večernjim satima snage Vojske i MUP-a RS-a zarobile su veći broj ljudi iz kolone u nekoliko rejona. Vojska je koristila razne načine, uključujući i opremu UN-a i Crvenog križa, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu. Od zarobljenih je oduzimana osobna imovina. Mnogi su na licu mjesta likvidirani. Drugi su odvedeni na druge lokacije gdje su ubijeni. Za šest dana srpske snage pobile su više od osam tisuća Bošnjaka. Slijedi razgovor generala Radislava Krstića i jednog od potčinjenih mu, zapovjednika Dragana Obrenovića:

“Ubijajte sve redom, u p...u materinu!”

“Sve, sve ide po planu.”

Vojska RS-a vršila je, kako se navodilo, pročišćavnaje terena do 19. jula 1995. godine. Manje skupine Bošnjaka su se i poslije 19. jula 1995., danima i mjesecima krile po šumama, pokušavajući da se probije do Tuzle.

Nizozemski bataljon UN-a bez otpora je napustio Srebrenicu. General Ratko Mladić nizozemskom pukovniku Karemansu daje poklon:

“Pozdravite.”

“Hvala.”

“Vaše u Holandiji.”

“...za vas i vašu suprugu, ha, ha, ha.”

“Hvala lijepo.”

SVJEDOČENJA PREŽIVJELIH:

“Ja sam jedni preživio u familiji da svijetu kažem prodao nas je narod Ujedinjenih nacija - svijet da zna da smo mi prodati.”

“Moja majka, brat i otac su tu zadnji put viđeni, evo pet metara od nas. Tu sam ih ja zadnji put vidio. Ja ću tu staviti tri ruže za njih. Molit ću se za njih i za sve nas.”

“Ako sam morala da prećutim Mladiću u Potočarima, koji je bio naoružan do zuba, došao je među civile, među napaćene majke, ne moramo prećutati danas na našem pragu. To je naše tamo - ima inata.”

“Ako ima mjesta mrtvima u Srebrenici, ima mjesta i živima. Mi nikad nećemo zaboraviti, nikad nećemo oprostiti, a vratit ćemo našu djecu - ne kao čobane, vratit ćemo ih školovane, pametne.”

“Ja sam se rodila u Potočarima 12. jula 1995. Sad živim u Sent Luisu. Prvi put sam u Srebrenici.”

Ovo su riječi Lejle Siručić, koja se rodila u Potočarima u vrijeme pada Srebrenice.. Majka Hamida ovako opisuje te trenutke:

“Prvo smo bili u Vezionici ondje. A onda, odatle smo sišli u Potočare i tu smo bili. Međutim, kad sam ja osjetila da hoću da se porodim, bolove, onda sam tražila pomoć. Pomogao mi dosta Dulo, odavle, iz Srebrenice, on je radio dole. I on mi je pomogao, on mi je doveo te unproforce, oni su me odveli u svoju bolnicu. Tu su me porodili. Bila je jedna naša babica. I poslije odatle su me odveli u Fabriku akumulatora. Tu sam ležala jednu noć sa njom. I odatle smo sjele u autobus i ...Ona nije imala ništa. Nisam znala ni da je živa dok nismo došli u Kladanj. Nije ni plakala, nije ništa, ja mislila umrla. A, eto, kad smo došli u Kladanj, oni su rekli da je ona dobro, da je sve s bebom u redu, ali, eto, ja sam bila u kritičnom stanju.”

Desetogodišnju Lejlu majka i otac doveli su u Potočare da vidi mjesto gdje se rodila. Rekli su joj da, dok su ljudi umirali i ubijani, da se u Potočarima se rađao i novi život.

19.03.2008.

Višegrad

 HOROR FILM" U VIŠEGRADU
Načelnik Službe specijalne policije Republike Srpske, Dragan Lukač, nedavno je izrazio svoje zgražanje zbog zločina koje su tokom rata počinile srpske paravojne snage u Višegradu, gradu na Drini. Lukač je priče o tim ubistvima uporedio s “horor filmom”. “Svi u RS”, rekao je, “moraju da se ograde od takvih stvari”.
Međunarodni sud je izdao optužnice protiv tri osobe na osnovu nekih od zločina počinjenih u Višegradu. Ti optuženi su Milan Lukić, njegov rođak Sredoje Lukić (obojica su i dalje na slobodi) i Mitar Vasiljević, kome je pred Međunarodnim sudom održan postupak u kojem je proglašen krivim i pravosnažnom presudom osuđen na petnaest godina zatvora. Milan i Sredoje Lukić su u srodstvu sa Sretenom Lukićem, visokim policijskim funkcionerom u Srbiji, kojeg Međunarodni sud tereti za učešće u zločinima počinjenim na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine.
Međunarodni sud je Milana i Sredoja Lukića optužio za ubistvo, premlaćivanje, mučenje, terorisanje i nezakonito zatvaranje bosanskih Muslimana i drugih nesrba. U optužnici Međunarodnog suda, Milan Lukić i Mitar Vasiljević terete se da su 7. juna 1992, na obali reke Drine, pucali na sedam muškaraca, bosanskih Muslimana, ubivši petoricu od njih. Milan Lukić se sam tereti da je 10. juna 1992, na obali reke Drine, pucao i time prouzročio smrt sedam drugih muškaraca, bosanskih Muslimana, te da je tog istog meseca ubio jednu ženu, bosansku Muslimanku, u višegradskom naselju Potok.
U optužnici se dalje navodi da su 14. juna 1992. Milan i Sredoje Lukić prisilili približno 65 žena, dece i staraca, bosanskih Muslimana, da uđu u jednu kuću u Pionirskoj ulici, u višegradskom naselju Nova Mahala. Nakon što su ti ljudi u njoj zaključani, kuća je zapaljena, a Milan i Sredoje Lukić su iz automatskog oružja pucali na sve one koji su pokušavali da pobegnu kroz prozore. U optužnici se navodi da su tom prilikom pobijene skoro sve osobe zatvorene u kući, uključujući 17 dece starosti od dva dana do 14 godina.
Prema navodima optužnice, Milan i Sredoje Lukić su 27. juna 1992. počinili sličan zločin, prisilivši približno 70 bosanskih Muslimana da uđu u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac, nakon čega su zabarikadirali izlaze i aktivirali nekoliko eksplozivnih naprava. Samo jedna osoba je preživela. Na spisku identifikovanih žrtava koji je priložen uz optužnicu, nalaze se i imena dve bebe, jedne petogodišnje devojčice i troje dece između osam i devet godina.
Pored optužbi u vezi sa ovim događajima, optužnica Međunarodnog suda takođe tereti Milana i Sredoja Lukića za premlaćivanja muškaraca, bosanskih Muslimana, zatvorenih u kasarni u Uzamnici od avgusta 1992. do oktobra 1994. Zajedno s drugim pripadnicima paravojne jedinice pod komandom Milana Lukića, oni su zatvorenike više puta udarali pesnicama, kundacima pušaka i drvenim palicama, i šutirali ih čizmama.
Tribunal u Hagu nije jedini koji traga za Milanom Lukićem. Njegovo hapšenje traže i pravosudni organi Republike Srbije. U septembru 2003, Okružni sud u Beogradu sudio je Milanu Lukiću u odsustvu i osudio ga za direktno učešće u otmici i ubistvu 16 Muslimana u mestu Sjeverin 1992. godine.
Dana 29. novembra 2002, Međunarodni sud je proglasio Mitra Vasiljevića krivim za učestvovanje u ubistvima na reci Drini 7. juna 1992. Pretresno veće je u presudi navelo da su muškarci, bosanski Muslimani, bili prisiljeni da se postroje na obali, nakon čega je u njih pucano s leđa dok su preklinjali da im se poštede životi. Kad je primećeno da je jedna od žrtava i dalje živa i da leži u vodi, neki od ubica je u njega pucao izbliza. Dvojica preživeli su se pravili da su mrtvi i tako uspeli da pobegnu. Pretresno veće je oslobodilo Mitra Vasiljevića krivice za učešće u ubistvima u Pionirskoj ulici nakon što je utvrdilo da je Vasiljević dostavio uverljive dokaze da nije mogao biti prisutan na mestu zločina u vreme kada su se ta ubistva desila.
Načelnik Službe specijalne policije, Dragan Lukač, izrazio je svoj šok u vezi sa pričama koje je čuo o ubistvima u Višegradu sledećim rečima: “Bio sam u ratu i svašta sam vidio, ali informacije i priče o Lukićima su bile takve da sam se i sam zgrozio na stvari koje su radili u ratu. Niko ne govori o tome da su ti ljudi pobili stotine nevinih ljudi, žena, djece i ne znam koga još, na hladnokrvan i svirep način”.
Prvobitna optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića izdata je u oktobru 1998. Oni su i dalje u bekstvu.
Outreach Program

19.03.2008.

Svi mi znamo da je Srbija počinila genocid


Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je prisustvovao izricanju presude u Međunarodnom sudu pravde, kazao nam je nakon izlaska iz Palate mira da su njegova osjećanja pomiješana i kreću se između satisfakcije i razočarenja.

Nepobitna činjenica

- Satisfakcija je u tome da je ipak BiH sa svim svojim poteškoćama i tako malo mogućnosti na raspolaganju prisilila državu Srbiju da dođe na MSP i dokazuje da nije počinila genocid iako mi znamo da jeste, ali i razočarenje jer ovaj sud ipak nije jasno i nedvosmisleno kazao da je Srbija počinila genocid u BiH, iako je to nepobitna činjenica koju svi mi znamo - kazao je reis Cerić.
On je istaknuo da ova presuda govori mnogo više o samom Sudu nego o onome što se dogodilo u BiH.
- Uostalom, nama u BiH niko ne treba govoriti šta se dogodilo, mi to vrlo dobro znamo i nama niko ne treba dokazivati niti mi trebamo nekom dokazivati ko je planirao, izvršio i ko nije kaznio one što su počinili genocid. Mi znamo da je sve to došlo iz Beograda i mi ćemo živjeti s time - rekao je reis Cerić.
Međutim, kako je dodao, bh. tim je u ovom postupku uradio veoma dobar posao i zaslužuje pohvale, a naročito naš agent Sakib Softić.

Masovna ubijanja

- Sa sredstvima koja su oni imali na raspolaganju, sa podrškom koju su imali, dobili smo mnogo više nego druga strana koja je založila sve kako bi dokazala ono što se ne može dokazati, odnosno da bi opovrgla ono što se opovrgnuti ne može. Nažalost, nije rečeno da su Srbija i Crna Gora odgovorne za genocid u Srebrenici, ali je ustanovljeno da se u Srebrenici dogodio genocid, a na drugim mjestima u BiH zločini protiv čovječnosti, masovna ubijanja - kazao je ef. Cerić.
Također, on je kazao kako smatra da će presuda imati veoma pozitivan odjek u BiH i za budućnost naše države, "jer pravi način da se nesporazumi među narodima razriješe jeste Međunarodni sud, i on je svoje rekao i to ostaje za vjekove vjekova".

Poruka mojim muslimanima

- Želim poručiti mojim muslimanima da ovu presudu trebamo doživjeti kao nešto što nam daje nadu da će naša djeca u BiH i na Balkanu živjeti bolje i imati bolju budućnost od naše historije. A ako imamo još na umu da je ovaj sud naložio Srbiji da se obaveže da više ne počini genocid kakav je počinila u BiH, znači da je Srbija kriva za genocid u BiH - istakao je reis Cerić.

19.03.2008.

Presuda donesena bez uvida u ratnu arhivu Srbije

Tribunalu za ratne zločine u Hagu u proljeće 2003. godine, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, pristigle su stotine dokumenata s oznakom "Odbrana. Državna tajna. Strogo povjerljivo".

Tajna dokumentacija koja sadrži zapisnike s ratnih sastanaka jugoslavenskih političara i vojnih lidera obećavala je najbolji uvid u ulogu Srbije u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine. Ali, postojala je i zamka. Srbiji, nasljednici Jugoslavije, Tribunal je obećao da će dijelovi arhivske dokumentacije biti držani dalje od očiju javnosti, piše jučer list "New York Times" (NYT).

Kritike sudija

Sada pravnici i ostali koji su bili uključeni u čuvanje tajnosti ove dokumentacije navode da je u tom periodu Beograd postavio potpuno jasan cilj: držati kompletnu vojnu arhivu dalje od Međunaronog suda pravde, pred kojim je BiH optužila Srbiju za genocid. I, tvrde oni, Beograd je postigao svoj cilj u februaru, kada je Sud saopćio presudu prema kojoj Srbija nije kriva za genocid.

Kako navodi list, pravnici koji su intervjuirani u Hagu i Beogradu izjavili su da je presuda mogla biti drugačija da je Sud izvršio jači pritisak radi pristupanja kompletnoj arhivi. Sud je odbio i zahtjev bh. Strane, koja je tražila kompletnu dokumentaciju, tvrdeći kako u materijalu Tribunala postoji obimna dokazna dokumentacija. Presuda sadrži i priznanje da 15 sudija nije vidjelo cenzuriranu arhivu.

Dvojica sudija i sami su kritizirali ovaj propust i izrazili neslaganje. Jedan od njih, potpredsjednik Suda, Aun Šaukat el-Hasauneh (Awn Shawkat al Khasawneh) iz Jordana, napisao je da je "nažalost, Sud napravio propust jer nije djelovao u tom smislu", dodajući kako su "sasvim normalna očekivanja da bi ovi dokumenti bacili novo svjetlo na ključna pitanja."

NYT podsjeća da je, kao dio presude, Sud naveo da masakr nad skoro 8.000 Bošnjaka - muškaraca i dječaka u Srebrenici - predstavlja genocid koji su počinili bosanski Srbi, ali da Sudu nedostaje dokaz da su oni djelovali po "naredbi" ili "efektivnoj kontroli" Srbije.

Poznati detalji

Presuda je izazvala čuđenje zbog toga što su detalji o uključenosti srpskih vojnih snaga već bili poznati iz dokaza predočenih tokom ranijih slučajeva koji su rješavani pred Haškim tribunalom.

Pravni eksperti koji su vidjeli arhivske dokumente, prema pisanju lista, tvrde da oni ukazuju na mnogo direktniju kontrolu i naredbe Srbije. Navode kako dokumentacija dokazuje da su srpske snage, uključujući policiju, odigrale značajnu ulogu u preuzimanju Srebrenice i u pripremama za masakr koji je tamo izvršen.

Necenzurirani dijelovi arhivske dokumentacije dobiveni iz "The New York Timesa" sadrže zapisnike sa sjednica održanih između 1993. i 1995. godine u Beogradu. Njima su prisustvovali predsjednici tadašnje Jugoslavije, njenih država Srbije i Crne Gore i najviša vojna komanda, uključujući generala Ratka Mladića, vođu bosanskih Srba, koji je optužen za genocid i koji je još u bijegu.

Pismo podrške Karle del Ponte

Kada su se beogradski pravnici susreli sa sudijama Tribunala kako bi zatražili da se sačuva tajnost njihovih arhivskih dokumenata, dobili su pismo podrške glavne tužiteljice Karle del Ponte (Carla).

Ona je, kako prenosi NYT, potvrdila da je u maju 2003. godine poslala pismo Goranu Svilanoviću, bivšem ministru vanjskih poslova Srbije, u kojem ga je obavijestila da će prihvatiti pečaćenje "opravdanih/povjerljivih" dijelova dokaznog materijala.

11.02.2008.

ISPOVIJEST SVJEDOKA DEPORTACIJE DRŽAVLJANA BiH 1992. GODINE IZ ULCINJA

Nerado se sjeæam tog perioda. Hapšeni su i ubijani nedužni ljudi ali je, nažalost, tek sada sazrela politièka situacija da se kaže istina o tom surovom progonu. Zloèin je æutati o zloèinu- kaže u potresnoj ispovijesti za \"Vijesti\" penzionisani inspektor ulcinjske policije Avdija Grboviæ (56), svjedok deportacije državljana BiH koji su uhapšeni u Ulcinju prije 15 godina i isporuèeni vojsci Radovana Karadžiæa.
Od 28 muslimanskih izbjeglica iz BiH, koji su spas od krvave bosansko-hercegovaèke giljotine te 1992. godine potražili u Ulcinju, preživjelo je samo troje. Oni su imali sreæu da budu razmijenjeni dok su ostali, uhapšeni i predati policajcima SUP-a Foèe, Èajnièa, Srebrenice i Trebinja. Dželati nijesu imali milosti- svi deportovani Muslimani nedugo potom brutalno su likvidirani.
Bivši osnovni tužilac u Ulcinju Darko Hajdukoviæ nedavno je podnio kriviènu prijavu protiv šefa kriminalistike u ulcinjskoj ispostavi policije Sretena Glendže zbog sumnje da je poèinio ratni zloèin protiv civilnog stanovništva. Glendža se sumnjièi da je tokom 1992. godine bio odgovoran za hapšenje i deportaciju više osoba muslimanske nacionalnosti iz BiH. Glendža je tada bio naèelnik OB Ulcinj.
- Postupajuæi po prijavi Hajdukoviæa, koji zastupa ošteæene familije, Više tužilaštvo iz Podgorice Upravi policije dostavilo je poèetkom avgusta zahtjev za prikupljanje potrebnih informacija, materijalnih dokaza i izjava neophodnih za donošenje odluke - kazala je nakon prijave Hajdukoviæa viši državni tužilac u Podgorici Ranka Èarapiæ. \"Vijesti\" saznaju da policija i dalje provjerava navode iz prijave i saslušava svjedoke. Jedan od njih je i Grboviæ, koji je tim povodom nedavno dao izjavu u ulcinjskoj ispostavi policije.
-U to vrijeme bio sam inspektor imovinskog kriminaliteta, a pored toga, obavljao sam poslove i zadatke takozvane linija rada - politièki kriminalitet. Nijesam bio upoznat sa bilo kakvim aktom Vlade Crne Gore ili, pak, politièkog establišm-enta, koji je nareðivao ili odobravao hapšenje graðana BiH. Prema tome, sve što se tada desilo prema izbjeglicama, koje inaèe uživaju meðunarodna prava i zaštitu, posljedica je volje, namjere i aktivnosti pojedinaca u lokalnim službama unutrašnjih poslova, koje su bile ovlašæene, da samostalno odluèuju ali ne i da sprovode represije, privode i zlostavljaju nedužne ljude i predaju ih onoj strani u BiH za koju su znali da æe ih sigurno lišiti života iz nacionalnih, vjerskih ili nekih drugih razloga - kaže Grboviæ koji je inspektorima detaljno opisao sluèajeve Esada Èengiæa i Alije Piliæa, izbjeglica iz BiH. Èengiæ, koji je do rata bio visoki policijski funkcioner iz Goražda, preživio je masakr pošto je razmijenjen nakon deportacije. Danas živi i radi u Goraždu. Piliæ nije bio te sreæe- muèki je likvidiran dan nakon deportacije.
- Bio je aprilski dan 1992. godine kada je zazvonio telefon u kancelariji kriminalistièke službe. Javio sam se, a èovjek sa druge strane predstavio se kao Esad Èengiæ, rekavši da je šef kriminalistièke službe u policiji u Goraždu. Tražio je našeg šefa kriminalistike, koga je poznavao odranije i kome je trebalo da donese varalice za pecanje. I ja sam se njemu predstavio i rekao da kolega nije tu. Èengiæ mi je potom kazao da ima vikendicu u naselju 4. jul u Štoju, raspitujuæi se za bezbjednosnu situaciju u Ulcinju i Crnoj Gori, buduæi da se u Bosni veæ pucalo. Rekao mi je da bi u Ulcinj došao sa roditeljima, suprugom i djecom. Poruèio sam mu da su Ulcinj i Crna Gora apsolutno bezbjedne destinacije, a posebno za njega koji je naš kolega i ima prijatelje u policiji. Rekao sam mu i da ja operativno pokrivam sva vangradska podruèja, tako da æemo se, ukoliko doðe, i lièno upoznati. Kazao je da æe doæi za nekoliko dana- gorko se sjeæa Grboviæ, kako je uvjeravao Èengiæa da je Ulcinj bezbjedan i ubrzo potom shvatio koliko je pogriješio u procjeni.
-Poslije nekoliko dana zajedno sa kolegom, obišao sam naselje 4. jul u Štoju i tamo sreo Èengiæa. Poslužio nas je piæem, èak je i mezu postavio. Rekao nam je da je izbjegao iz Goražda kako bi imao neku sigurnost za sebe, a prvenstveno za familiju. Kazao je da su nešto ranije, službu policije u Goraždu napustile sve kolege srpske nacionalnosti, te da on nije htio da radi u jednonacionalnom sastavu. Napravili smo zabilješku o tom susretu i otišli - prièa Grboviæ, sjeæajuæi se kada je poèela hajka na Èengiæa, koga je poslije prisnog upoznavanja, kako kaže, rijetko sretao.
-Poèetkom maja, èini mi se da je bio petak oko ponoæi, pozvao me je jedan stariji kolega pitajuæi me da li je Èengiæ kod mene, te da je policiji, navodno potreban zbog identifikacije nekih lica. Odgovorio sam da nije, ali da ga zbog tih stvari ne bi trebalo \"maltretirati\". Nakon 4-5 dana na kuæni broj pozvao me Èengiæ. Pitao sam ga gdje se nalazi, ali mi je on odgovorio da ne može da kaže. Zamolio me da samo poðem do njegovih u Štoju i da im kažem da je on dobro i da ne strahuju da mu se nešto može dogoditi - sjeæa se Grboviæ kako se odvijala drama.
-Poslovi iz domena unutrašnjih poslova obavljaju se po sistemu subordinacije, naredbi i izvještavanja o obavljenom poslu. Konkretno, meni nije dat nijedan zadatak da izvršim privoðenje ili pak da salušam bilo koga ko je kasnije deportovan. Taj posao neposredno je koordinirao tadašnji naèelnik preko ljudi u službi kojima je vjerovatno više vjerovao. Ipak, te aktivnosti nijesu mogle proæi neprimijeæeno - kroz službene radnje mojih kolega vidio sam, èuo i saznao da je Èengiæ uhapšen, navodno, zbog posjedovanja droge. Bilo je jasno da takva sumnja nema nikakvu realnu podlogu što je pokazao i pretres njegove vikendice. Poznato mi je da je Èengiæ u prostorijama OB -i bio vezan za radijator, a vezan je i predat vojsci Radovana Karadžiæa - prièa Grboviæ i dodaje da ga je Èengiæ opet pozvao nakon desetak dana.
-Poruèio mi je da zahvalim kolegama na dobrodošlici, muèenju i maltretiranju. Potvrdio je da je dva dana i dvije noæi bio vezan za radijator. Nijesmo više razgovarali. Sticajem okolnosti, kasnije sam saznao da je taj èovjek živ i da je bio razmijenjen. Njegov \"golf\" bijele boje, prefarban je u zeleno i dat kriminalistièkoj službi na korišæenje. I ja sam ga koristio nekoliko puta jer mi je šef davao to vozilo kada nije bilo drugog- prièa Grboviæ.

Alija ekspresno uhapšen, deportovan i likvidiran (2)

Ulcinj - Bivši inspektor Avdija Grboviæ sjeæa se da je na gotovo istovjetan naèin kao i Esad Èengiæ, iz Ulcinja deportovan i Alija Piliæ.
- Po nalogu tadašnjeg naèelnika, prisustvovao sam pretresu kuæe u Cetinjskoj ulici u Štoju u kojoj je živio Piliæ. Tražili smo oružje jer je Piliæ navodno bio \"pun\". Sjeæam se da nam je govorio da u kuæi nema ni šibicu, a kamoli nekakvo naoružanje. Odbio je i da pretresu prisustvuju svjedoci vjerujuæi u pravdu. Nijesmo našli ništa i ja sam napisao zapisnik o tome, a potpisao ga je i Piliæ. Osjetio sam neko zadovoljstvo jer su nam i komšije prethodno rekle da je Piliæ miran, gotovo neprimjetan èovjek, te da ne vjeruju da ima oružje. Ustao sam i krenuo da idem kada je jedan od kolega zloslutno izustio :\"On je nama potreban, moramo ga privesti\" -prisjeæa se Grboviæ kako je nedužni èovjek uhapšen.
Sjeæa se da je Piliæ odveden službenim vozilom, ali ne zna gdje. Kaže da više nije radio na tom sluèaju.- To su radile moje kolege ali sam kasnije od Piliæeve supruge saznao da je ekspresno deportovan i sjutradan likvidiran kod Trebinja. Vjerujem da je neko iz OB morao da ima povratnu informaciju o tim i ostalim sluèajevima- tvrdi Grboviæ, dodajuæi da je poslije još jednog sluèaja odluèio da više ne ide na pretrese stanova u kojima su živjela izbjegle osobe iz BiH.
- Poslije pretresa kuæe jednog mještanina u naselju Kodre Dakine, mislim da se prezivao Hodžiæ, odluèio sam da više ne idem na takve zadatke. I tamo je navodno bilo puno oružja ali nijesmo pronašli ništa - kaže Grboviæ i dodaje da je u sve to, osim naèelnika bio ukljuèen i jedan broj ljudi koji su bespogovorno izvršavali njegova nareðenja \"pri èemu su mene vješto izbjegavali jer sam izražavao otvorena neslaganja i kritike svega što se tada dogaðalo a što je meni lièilo na prikrivanje zloèina\".
On navodi da ne zna taèan broj ljudi koji su deportovani.
- Negdje sam proèitao da je iz Ulcinja u CB Bar sprovedeno 28 izbjeglica koji su dalje deportovani do zatvora u Foèi. Ostale nijesam poznavao i ne raspolažem podacima o njima. U svakom sluèaju, neko mora biti odgovoran za smrt svih tih nedužnih ljudi. Ja sam u policiji veæ dao izjavu povodom prijave Hajdukoviæa ali æu se u svakom sluèaju odazvati i eventulanom sudskom pozivu i u svojstvu svjedoka isprièati sve ovo i potkrijepiti dokazima. U to ime i u ime èasnih ljudi u službi unutrašnjih poslova daæu svoj doprinos da se ovaj nezapamæeni zloèin rasvijetli do kraja - kazao je Grboviæ.

Briši Zijo, glava je u pitanju! (3)

Sloboda se kupovala zlatom - Na udaru policije bili i humanitarci koji su pomagali izbjeglicama - Kako je Zijad Kvakiæ pobjegao hercegnovskoj policiji...
Ulcinj- Tokom nedavnih razgovora u policiji, bivši inspektor Alija Grboviæ je kazao da više detalja o deportaciji muslimanskih izbjeglica iz BiH može dati Džemail Crnišanin, koji je odmah nakon izbijanja ratnih sukoba u BiH u Ulcinju osnovao podružnicu \"Merhameta\", nevladine humanitarne organizacije èije je sjedište u Novom Pazaru. U intervjuu za \"Vijesti\" prije tri i po godine, Crnišanin je opisao stradanje nevoljnika koji su utoèište od krvavog bratoubilaèkog rata potražili u najjužnijoj crnogorskoj opštini.
- Prvo što smo organizovali, bio je dolazak dva autobusa, sa oko 200 nevoljnika. Policajci su odmah blokirali taj prostor i poèeli da nas maltretiraju. Poèeli su da vièu pitajuæi nas: \"Zašto smo ih doveli\". Tada je naèelnik Odjeljenja bezbjednosti bio Sreten Glendža, a šef policije Dragan Stojanoviæ koji mi je prijetio da æe me \"razmerhametiti\". Šestoro Ulcinjana koji su radili u \"Merhametu\", rekli su da više ne smiju to da rade, jer svi imaju porodice i da ih je strah. Izbjeglice smo kasnije smjestili u džamiju i na inicijativu predsjednika Crvenog krsta Šefkije Ljamoviæa naseljeni su u èeškom kampu - kazao je tada \"Vijestima\" Crnišanin.
On je naglasio da je ulcinjska policija tokom aprila 1992. godine u Centar bezbjednosti u Baru odvela najmanje 28 izbjeglica muslimana iz Bosne, koji su na kraju završili u zatvoru u Foèi.
- Šta se desilo sa 27 muškaraca koji su otrgnuti od svoje rodbine nikada se nije saznalo, a torturu u Foèi preživio je samo jedan zatvorenik koji je slobodu kupio zlatom - kazao je \"Vijestima\" Crnišanin.
Crnišanin je kazao i da je zbog pomaganja izbjeglicama i sam bio na udaru policije.
- Sve èešæe bi dolazila patrola da mi pretresa kuæu. Dolazili bi u jedan ili dva èasa ujutru naoružani. U mojoj kuæi je bilo uvijek izbjeglica, a u jednom momentu je boravilo pet djevojèica iz Sarajeva i to èetiri muslimanke i pravoslavna Dragica Bojoviæ. I njih su maltretirali, a Bojoviæku su èak pitali odakle ona da zaluta u moju kuæu sa muslimanima. Pošto niko od Ulcinjana nije smio da radi u \"Merhametu\", ostao sam sam i radio na pomoæi izbjeglicama do potpisivanja mira u Dejtonu.
Tada sam prodao kuæu i otišao u Sarajevo, gdje sada živim i radim - prièao je tada Crnišanin.
Vlasnik automehanièarske radnje u Ulcinju isprièao je \"Vijestima\" da je Esad Hodžiæ, koji je uhapšen u èeškom kampu, a potom deportovan i likvidiran, dugo tražio posao u najjužnijoj opštini.
-Dolazio je u radnju svakodnevno jer je imao prijatelja koji je radio na spratu moje kuæe. Znali su dugo da prièaju, bio je tih i miran èovjek. Pitao je da li može da radi kod mene ali nije znao ništa o automehanièarskom zanatu. Kasnije sam èuo da su ga uhapsili i odveli iz Ulcinja- kazao je \"Vijestima\" taj Ulcinjanin.
Izbjeglièku golgotu je prošao i Zijad Kvakiæ(54) iz Dervente koji je na dramatièan naèin izbjegao hapšenje u Herceg Novom pobjegavši za Ulcinj gdje i danas živi. Kvakiæ, koji je bio oficir JNA u vrijeme kada je u Hrvatskoj bjesnio rat a u BiH \"mirisalo na barut\", službovao je na Kosovu gdje je bio osumnjièen za šverc oružja i pritvoren.
- Devedeset devet dana bio sam u istražnom pritvoru. Unutrašnja kontrola potvrdila je moju nevinost iako sam od poèetka znao da mi pakuju samo zato što sam Musliman. Svejedno, kada sam izašao iz pritvora napustio sam vojsku i s obzirom na to da je rat bio uveliko zahvatio i Bosnu, preko Podgorice i Bara stigao sam u Herceg Novi, gdje sam i ranije dolazio i stekao poznanike i prijatelje. Poèeo sam da se bavim graðevinom ali jednog jutra u cik zore, došla je policija za mene interesujuæi se zašto sam u Novom, a ne na ratištu u BiH. Odveli su me u jednu halu gdje je bilo makar još sto ljudi. Uveèe su nas pustili i zaprijetili da ne smijemo napuštati prijavljene adrese - sjeæa se Kvakiæ kako je poèinjala hajka na muslimanske izbjeglice.
Poslije nekoliko dana, primijetio je tri policajca u šumarku u blizini kuæe u kojoj je stanovao.
- Sjetio sam se rijeèi jednog prijatelja, policajca iz Novog, koji mi je nakon prvog hapšenja rekao:\"Šta æeš ovdje Zijo. Briši jadan, glava je u pitanju\". Zakljuèao sam glavna ulazna vrata i neèujno izašao na stražnja. Sakrio sam se u neke lomine, ni sam ne znam šta je to bilo, lièilo je na zapušteni svinjac ili tako nešto i èekao da mrkne. Odatle, pravo na džadu pa autobusom za Kotor jer sam imao informaciju da tamo ne hapse izbjeglice. Sjutradan, takoðe autobusom, stigao sam do roðaka u Stari Bar a poslije u Ulcinj, gdje sam i danas - kaže Kvakiæ i dodaje da nije imao problema sa ulcinjskom policijom.
Slomljen teškom bolešæu, Kvakiæ danas živi u napuštenom starom \"pežou\" u zaleðu Velike plaže i u teškim uslovima bije vjerovatno najtežu bitku za život.
- Da mi je da ozdravim pa da se vratim za moju Derventu- kaže sjetno Kvakiæ.

Konobar sa Tjentišta potkazivao izbjeglice (4)

Samohranu majku privodili 12 puta - Kako se Sulejman Sandal sa sinom danima krio u šumi kod Ulcinja - Bjekstvo za Makedoniju...

Kako se zoveš - pita stariji vojnik, rezervista, djeèaka, koji je došao na red za èokoladu. - Bojan - odgovori djeèak. Evo uzmi- kaže vojnik i trpa mu èokoladu u ruke. A ti - pita djevojèicu iza njega. - Armina - odgovori ona nestrpljivo, èekajuæi omiljeni slatkiš. - Nema za tebe - odbrusi vojnik, pitajuæi za ime i djeèaka koga djevojèica èvrsto drži za ruku. - Armin - kaže mališan, koji tek što je nauèio da prièa. - Nema ni za tebe, prolazi. Ajmo dalje - povika on.
Taj dogaðaj u kafani èeškog kampa u Ulcinju 1994. godine, koji oslikava ambijent u kojem su živjele izbjeglice iz BiH, \"Vijestima\" je isprièala baba Armina i Armine, Draga Šandal (60) koja je, kako kaže stajala, pored vojnika koji je djeci dijelio èokolade.
- Predstavila sam mu se i rekla da je sramota to što radi. Pitala sam ga da li mogu da kupim samo da djeca ne bi èeznula. Rekla sam mu da sam pola Muslimanka a pola Srpkinja ali je ostao neumoljiv. Dugo sam poslije toga plakala i proklinjala sudbinu - prièa sjetno Draga koja sa suprugom Sulejmanom i danas živi teške dane u jednoj od neuslovnih i malobrojnih baraka u bivšem èeškom kampu, bez struje i vode.
Njihova kæerka Nermina, majka Armina i Armine danas sa djecom živi u Americi. Vizu je kao samohrana majka dobila tek 2000. Sin Alen, koji ima 29 godina, narušenog je zdravlja i živi u Sarajevu kod tetke.Rat nam je oduzeo sve što smo imali. A lijepo smo živjeli, skladno. Radio sam kao uèitelj u selu Vukoè kod Foèe kad je poèelo da puca - prièa Sulejman, sjeæajuæi se kako su njegov život tada poèeli da obuzimaju strah, strepnja i neizvjesnost. Kaže da nikada neæe zaboraviti taj 17. april kada je sa suprugom i sinom prebjegao u Crnu Goru.
- Od škole u kojoj sam radio, granica je bila udaljena svega 800 metara. Pratili smo tok Æehotine i vrlo brzo stigli u Bukovicu kod Pljevalja. Od nekih zemljaka smo èuli da je Nermina ubijena i baèena u Drinu. Bili smo oèajni. Veze su bile u prekidu, ali sam nakon nekoliko dana uspio da dobijem majku u Sarajevu koja mi je kazala da je Nermina živa i da je vjerovatno otišla za Ulcinj. U najjužniju opštinu nas troje stigli smo 17. maja. Pronašli smo Nerminu, koja je sa djecom, svekrvom, jetrvom i zaovom bila smještena u jednoj kuæi u Ðeranama. Makar na tren, sreæa se vratila u naše živote - sjeæa se Sulejman koga u Ulcinju znaju kao Uèa.
Vrijeme æe pokazati da je sreæa Šandalovih trajala kratko.
- Za mjesec dana, Nerminu su privodili 12 puta zahtijevajuæi od nje da ide i traži supruga. Osušila se bila jadnica. Uporno sam govorila policajcima da ne može da ide nigdje jer ima djecu - sjeæa se Draga, koja je rodom iz Plužina.
Meðutim, inspektorima je bio zanimljiv i Sulejman.
- Nekoliko dana po dolasku u Ulcinj, priveli su me na informativni razgovor. U holu zgrade policije bilo je nas 17 muškaraca i jedna žena. Sa mnom je bio i Esad Hodžiæ, koji je kasnije ubijen. Imao je brkove kao i ja. Dobro sam ga znao, bio je taksista - prièa Uèo i sjeæa se da je jedan od dvojice inspektora prvo tražio njega da sasluša.
-Ko si ti - pitao je inspektor. -Dosad sam bio Sulejman Šandal, uèitelj iz Vikoèa a odsad izgleda niko i ništa - odgovorio je Uèo. - A ti si taj Uèo. A što su te ono razapinjali u seoskoj kafani i htjeli da te ubiju prije rata. Idi Uèo, ti si slobodan. Možeš kroz Crnu Goru svugdje, niko te neæe dirati - sjeæa se Sulejman kako je neoèekivano dobio slobodu.
Nakon njega, kod inspektora je ušao Hodžiæ.
- Brzo je izašao. Rekao je da ga vraæaju u Foèu. Njegovu sudbinu tog dana podijelili su još tri naša zemljaka ali ne znam njihova imena. Nas su pustili i izvinili se. Uprkos tome, sjutradan je veæina otpuštenih ekspresno pobjegla za Makedoniju - prièa Uèo.
On se sjeæa da je u smrt otjeran i Smailj Hasanbegoviæ dok je njegov brat od strica Ibrahim Šandal deportovan tek što je stigao u Bukovicu i ubijen negdje u rodnoj zemlji. Prema njegovim rijeèima, spiskove muslimanskih izbjeglica pravio je i dostavljao policiji i Crvenoim krstu Šaæko Pekez, konobar sa Tjentišta \"koji danas živi u Danskoj\". Uèo je za slobodu morao da se bori i dvije godine nakon što je crnogorska policija prestala da hapsi i deportuje izbjeglice iz BiH.
- U ferijalni kamp tada su stigli neki specijalci. Ne znam da li su bili policajci ili vojnici ali se sjeæam da su mahom bili æelavi. Našim kampom pronijela se prièa da su došli da hapse vojne obveznike. U strahu, uzeo sam sina za ruku i pošao u obližnju šumu. Tu smo se krili 15 dana sve dok nijesu pošli. Ubijeðen sam, a to su mi potvrdili i doktori sa VMA da je mom sinu danas narušeno zdravlje zbog svih stresova i jada kroz koje smo prošli - tvrdi Uèo i dodaje da su 13 puta odbijali njihove zahtjeve za odlazak u treæe zemlje.
- Još smo ovdje. Ne znam ni kuda æemo ni šta æemo. Iz UNHCR nam poruèuju da više nemaju ništa sa nama jer je kamp zatvoren. Pa zašto onda postoje i zbog èega primaju platu - žali se Uèo, koji iako gazi sedmu deceniju za život zaraðuje lopatom - sakupljajuæi so na Solani.
Kada mrkne njih dvoje æe u trošnom sobièku zapaliti svijeæu. Da razbiju tminu ili za sahranjene sreæne živote- to samo oni znaju.
Prema podacima humanitarne organizacije Merhamet, Iz Ulcinja u CB Bar a potom u zatvor u Foèi deportovano je 28 muslimanskih izbjeglica. Prema saznanjima \"Vijesti\" koje je u telefonskom razgovoru potvrdio i Esad Èengiæ, razmijenjeno je samo njih troje - on, supruga naèelnika policije u Goraždu Jasna Begoviæ i izvjesni Almir iz Srebrenice. Pretpostavlja se da su ostali likvidirani.
Bivši policijski inspektor iz Ulcinja Alija Grboviæ, kljuèni svjedok deportacije, vjeruje da æe pravosudni organi Crne Gore u okviru svojih nadležnosti, uèiniti sve otkrije poèinioce zloèina, ma ko da je u pitanju.
- Moje argumentovano svjedoèenje, koje niko ne može osporiti, ide u prilog tome- kaže Grboviæ i dodaje da ga nije strah.
- Ne bojim se, ne znam zašto bih se plašio a ni od koga. A ako me neko napadne perom, braniæu se istinom - kazao je Grboviæ.
U Višem sudu u Podgorici prije nekoliko godina pokrenuta je istraga protiv bivših funkcionera crnogorske policije osumnjièenih za deportaciju muslimanskih i srpskih izbjeglica u maju 1992. godine iz Crne Gore u Republiku Srpsku.
Prema zahtjevu za sprovoðenje istrage, za krivièno djelo \"ratni zloèin protiv civilnog stanovništva\" osumnjièeni su bivši pomoænik ministra unutrašnjih poslova Milisav Markoviæ, naèelnik Centra bezbjednosti Herceg Novi Milorad Ivanoviæ, operativac SDB-a u Herceg Novom Duško Bakraè, komandir policije Milorad Šljivanèanin i naèelnik CB-a Bar Branko Bujiæ.
Svi osumnjièeni prilikom saslušanja odbacili su krivicu.



11.02.2008.

ZBOG TORTURE CRNOGORSKIH POLICAJACA HIMZO STOVRAG IZVRŠIO SAMOUBISTVO

Dana 18. oktobra 2007. godine advokat Fonda za humanitarno pravo (FHP) je u ime tri èlana porodica pokojnih Himze Stovraga i Hilme Drkende iz sela Vukšiæi (Bukovica) Osnovnom sudu u Podgorici podnio dvije tužbe za naknadu štete protiv Republike Crne Gore, zbog odgovornosti države za njihovu smrt. Tužbe su podnijete u okviru FHP programa podrške žrtvama kršenja ljudskih prava u ostvarivanju prava na reparacije.

Prema izjavi Zlatije Stovrag, policajci Šubariæ [ime nepoznato], Slaviša Svrkota i Goran Zindoviæ i još nekoliko NN policajaca iz SUP-a Pljevlja, su ujutro 1. novembra 1992. godine, došli u njihovu porodiènu kuæu u selu Vukšiæi. Saopštili su im da traže oružje i da æe zbog toga izvršiti pretres kuæe. U toku pretresa, policajci su poèeli da tuku Himzu, pred njegovom suprugom i kæerkom. Udarali su ga rukama, nogama i policijskim palicama po èitavom tijelu. Himzo je pao na pod a oni su nastavili da ga tuku. Kada se u jednom trenutku Himzo pridigao, jedan policajac mu je naredio da trèi. Himzo je tada bezuspješno pokušao da potrèi ali su policajci ponovo poèeli da ga tuku. Nakon izvjesnog vremena, policajci su prestali sa batinanjem. Dok su izlazili iz kuæe jedan od policajca je rekao Himzi: “Ako nas sutradan doèekaš na ovom mjestu, provešæeš se gore nego danas”. Himzo je tokom torture zadobio brojne fizièke povrede i doživeo ozbiljan psihièki šok. Zbog èega je uveèe izvršio samoubistvo.

Oko 15:30 sati 27. marta 1993. godine, Hilmo (75) je noseæi vreæu sijena krenuo iz svoje kuæe u selu Vukšiæi, da nahrani ovce. Na putu su ga zaustavili dvojica nepoznatih pripadnika Vojske Jugoslavije (VJ). Optužili su ga da nosi hranu „zelenim beretkama“ i odmah poèeli da ga tuku nogama i kundacima. Hilmo je pao na zemlju a oni su nastavili da ga udaraju. Ubrzo je došao treæi vojnik koji je naredio da prestanu da tuku Hilmu a potom su sva trojica otišli. Hilmo se pridigao i naslanjajuæi se na dva štapa krenuo prema kuæi. Naišao je na komšinicu Zlatiju Stovrag koja mu je pomogla da doðe do kuæe. Te veèeri, Hilmo je podlegao povredama. Porodica ga je zbog straha od vojske sahranila tek nakon deset dana.

Bukovica je planinsko podruèje koje se nalazi na sjeveru Crne Gore u opštini Pljevlja, uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom (BiH) i obuhvata 37 sela koja su do 1993. godine bila naseljena pretežno bošnjaèkim stanovništvom. Za vrijeme oružanog sukoba u BiH, na teritoriji Bukovice je boravio veliki broj rezervista VJ, pripadnika paravojnih formacija i policije Crne Gore. Uz izgovor da traže nelegalno oružje, oni su vršili torturu, pretrese, pljaèke, maltretirali i zlostavljali bukovièke Bošnjake. Prema podacima FHP-a, u ovom periodu je ubijeno sedam civila. To su: Šaæir Ramoviæ, Omer Durak, Hajro Musliæ, Ejub Musliæ, Džafer Ðogo, Latif Bangur i Hilmo Drkenda. Zbog straha za svoje živote, u periodu od poèetka oružanih sukoba u BiH do kraja 1992. godine, veæina stanovnika Bukovice je napustilo svoje domove. Nakon odlaska, njihova imovina je opljaèkana i uništena.

FHP poziva državne organe Crne Gore da, u skladu sa Rezolucijom Generalne skupštine UN \'\'Osnovna naèela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja meðunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda meðunarodnog humanitarnog prava\'\' (usvojena 16. decembra 2005. godine), obeštete žrtve kršenja ljudskih prava koje su izvršili pripadnici srpske vojske i policije.

11.02.2008.

NASTAVLJENO SUĐENJE GENERALU DELIĆU

Suđenje bivšem komandantu Armije RBiH, generalu Rasimu Deliću nastavljeno je danas u Sarajevu na zahtjev Haškog tribunala (ICTY), izvođenjem posljednjeg svjedoka optužbe Aimana Awada, bivšeg pripadnika odreda "El Mudžahid".

Tužilaštvo ICTY Delića tereti na osnovu komandne odgovornosti za "ubistvo, okrutno postupanje i silovanje zarobljenih hrvatskih i srpskih vojnika i civila", počinjene na području srednje Bosne tokom 1993. i 1995. godine, a optužnica protiv njega potvrđena je 2005. godine.

A. Avad, porijeklom Sirijac, tokom rata u BiH bio je pripadnik jedinice "El Mudžahid", a pristao je svjedočiti protiv Delića i govoriti o učešću stranih boraca, uglavnom iz arapskih zemalja, u ratu u BiH.

"Došao sam ovdje da svjedočim u slučaju Rasim Delić, a ne protiv njega, kako se ovih dana govorilo u javnosti. Došao sam da govorim o istini, na zahtjev Tužilaštva", kazao je Avad na početku svjedočenja.

Na zahtjev tužioca Daryla Mundisa, svjedok je govorio o motivima i okolnostima pod kojim je iz Hrvatske, krajem 1992. godine, došao u BiH, nakon što je u svojstvu humanitarnog radnika u Rijeci (Hrvatska) radio na prihvatu izbjeglica iz BiH.

"U BiH sam došao krajem 1992. godine da se borim na strani muslimana - Bošnjaka, jer sam u Rijeci jedno vrijeme radio na prihvatu izbjeglica i iz njihovih priča čuo kroz kakve su strahote prošli", naglasio je Avad, istaknuvši da je to smatrao svojom "vjerskom obavezom".

Suđenje generalu Deliću u Sudu BiH biće nastavljeno danas poslije podne i tokom vikenda, a namjera tužioca je da saslušanjem svjedoka A. Avada uvede u dokaze audio-snimak sa "oproštajnog sijela", priređenog odredu "El Mudžahid", na kojem je Delić, navodno, rekao da je taj odred "jedinica Armije RBiH i u sistemu rukovođenja i komandovanja Armije RBiH".

Cjelokupno suđenje u Sudu BiH u predmetu protiv Delića u nadležnosti je ICTY.

04.02.2008.

Gospodin Hadžisalihović na tragu zlocina u Bijeljini/Bukres 1992

Bijeljina-Amir Hadžisalihović, čija je sestra Amira Sarajlić s porodicom ubijena u septembru 1992. godine u bijeljinskom selu Balatun, apelovao je u petak na sve nadležne institucije da učine dodatne napore kako bi istraga rezultirala da se pronađu i kazne odgovorni za ovaj stravični zločin.

U ovom semberskom selu su ubijene tri bošnjačke porodice - Sarajlić, Seimenović i Malagić. U nastojanju da se sazna istina o stradanju ovih porodica, Hadžisalihović se obratio ...

...za pomoć Komisiji za traženje nestalih BiH, Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (MKCK) i Haškom tribunalu. Hagu je dostavio i određenu dokumentaciju i povezao ih sa osobom iz Bijeljine, koja je dala iskaz u svojstvu svjedoka s obzirom da je vidjela bošnjačke žrtve nakon zločina u Balatunu.

Hadžisalihović je dodao da je ambasador Dječje ambasade iz Međaša Duško Tomić, kojem je dao punomoć da ga zastupa pred Haškim tribunalom, tokom ove sedmice dostavio Tužilaštvu u Hagu dokumentaciju o stradanju Bošnjaka na području Bijeljine, među kojima i u vezi sa zločinom nad porodicama Sarajlić, Seimenović i Malagić.

Hadžisalihović je brat Amire Sarajlić, koja je ubijena zajedno sa svojom porodicom, suprugom Osmanom, te devetogodišnjom kćerkom Almom i šestogodišnjim sinom Admirom. Osim ove porodice iste noći u Balatunu ubijena je još jedna porodica Sarajlić, koja je u krvnom srodstvu sa prethodnom, a kuće su im jedna do druge u istom dvorištu u bijeljinskom naselju Bukreš.

Ubijeno je i pet članova porodice Malagić i četiri člana porodice Seimenović. Domaćinstva svih ovih porodica bila su u međusobnoj blizini u istom naselju.

Hadžisalihović, koji trenutno živi u Austriji, kaže da se posljednji put sa Sarajlićima čuo nekoliko dana prije zločina, kada je pričao sa sestričnom Almom, koja mu je rekla veselo da su svi živi i zdravi. Nekoliko dana poslije toga čuo je od prijatelja da mu je sestrina porodica, kao i druge porodice Sarajlić, Malagić i Seimenović, nestala u noći između 24. i 25. septembra 1992. godine.

"Sve do 1997. godine, kada sam prvi put nakon rata od 1992. godine došao u Bijeljinu, nisam znao šta se desilo sa sestrinom porodicom, a najteže mi je padala činjenica što ne znam šta je bilo sa sudbinom njene dvoje maloljetne djece", kaže Hadžisalihović.

Tada je, kako kaže, počela potraga za tijelima Sarajlića zbog čega se obraćao bezuspješno za pomoć policiji i međunarodnim organizacijama u Tuzli i Bijeljini. U tom periodu, preko jednog prijatelja, došao je u kontakt s muškarcem koji je bio radno angažovan u vrijeme zločina u selu Balatun, a koji se smatra jednim od vjerovatno rijetkih svjedoka koji su vidjeli tijela žrtava ujutro nakon noći kada se dogodio svirepi zločin.

Dodaje da je svjedok rekao da se sjeća da je među žrtvama vidio djevojčicu s velikom plavom mašnom na glavi, na osnovu čega pretpostavlja da se radi o sestrinoj kćerki Almi, a koja je često nosila mašne.

Ovaj svjedok obavijestio je potom o zločinu civilnu i vojnu policiju, koje su ubrzo došle na lice mjesta. Prema izjavama mještana, kako trvdi taj svjedok, pripadnici policije bacili su leševe u rijeku Drinu.

Od drugih prijatelja u Bijeljini, ističe Hadžisalihović, saznao je da je bijeljinsko naselje Bukreš, u kojem su živjele žrtve, noći uoči likvidacije bilo blokirano s dvije strane od strane policijskih snaga.

"Nakon što sam to saznao, obratio sam se tadašnjoj Stanici javne bezbjednosti Bijeljina. Jedan od rukovodilaca mi je na moja saznanja da su u naselju uoči nestanka svih tih porodica bili brojni pripadnici policijskih snaga, odgovorio da danas uniformu 'može da nosi ko stigne'", rekao je Hadžisalihović.

Nedugo nakon ovog događaja, preko jednog prijatelja, obratio se za pomoć policiji u Sremskoj Mitrovici, Srbija, jer se sumnjalo da su tijela otplutala rijekom Drinom u Savu.

"Imao sam na neki način sreće, jer sam naišao na razumijevanje dvojice policijaca u Sremskoj Mitrovici, od kojih jedan radi u Odjeljenju za krvne delikte. Zahvaljujući njihovoj pomoći uspio sam na osnovu fotografija tijela koje je izbacila rijeka Sava, identifikovati sestrinu kćerku Almu i još tri člana porodice Sarajlić", dodao je Hadžisalihović.

Kako kaže, u Sremskoj Mitrovici je saznao da su njihova tijela pronašli ribari na obali Save, odakle su nakon fotografisanja prebačena na patološku analizu u Novi Sad, a potom vraćena i sahranjena pod oznakom N.N. i brojem dosijea na groblju u Sremskoj Mitrovici.

Hadžisalihović je dodao da je, od ukupno 93 tijela žrtava pronađenih u Sremskoj Mitrovici, do sada identifikovano 18 članova porodice Sarajlić, Seimenović i Malagić, dok se još traga za četiri tijela.

"Stravičan prizor ubijenih ljudi"

Amir Hadžisalihović je naveo da mu je svjedok ubistava u bijeljinskom selu Balatun rekao da je u noći, između 24. i 25. septembra 1992. godine, čuo polučasovnu rafalnu paljbu. "Nakon dojave mještana da se dogodio zločin, on se s jednim kolegom uputio na lice mjesta gdje je zatekao stravičan prizor ubijenih ljudi, čija su tijela bila jedna preko drugih", precizirao je Hadžisalihović.

Njegov identitet nije želio otkriti s obzirom da je ovo lice već svjedočilo o zločinu pred haškim istražiteljima i predstavnicima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

22.01.2008.

Danas otkopavanje masovne grobnice u BiH

Veštaci danas otvaraju, kako se veruje, najveću masovnu grobnicu koja je pronađena u Bosni i Hercegovini.

Veruje se da u njoj leže ostaci do sedam stotina odraslih muslimanskih muškaraca i dečaka.

Oni su pobijeni posle pada Srebrenice u ruke bosanskosrpskih snaga 1995. godine.

Podatke o ovoj lokaciji dostavio je haški tribunal Ujedinjenih nacija za ratne zločine.

Iz Sarajeva izveštava dopisnik BBC-a Nik Hoton:

"Grobnica se nalazi u području Crnog vrha u planinama na svega nekoliko kilometara od granice prema Srbiji.

Opasuje je gusta šuma.

Jednom se tu nalazila linija fronta tako da je tlo još uvek prošarano minama.

Niko nije siguran koliko je ljudi tu sahranjeno ali se ceni da bi ih moglo biti i do sedam stotina, što je dvaput više nego u najvećoj masovnoj grobnici dosad otkopanoj u Bosni i Hercegovini.

Smatra se da se radi o žrtvama srebreničkog pokolja iz jula 1995. godine kada su bosanskosrpske snage pobile sedam hiljada muslimana.

Njihovi leševi su razbacani po brojnim grobnicama na ovom području tako da se još uvek svake godine otrkivaju nove.

Predstoji višenedeljan pedantan rad samo da bi se utvrdio broj žrtava, a tek onda će početi težak posao njihove identifikacije.

Ipak, to je samo vrh ledenog brega.

Oko dvadeset hiljada ljudi još uvek se vode kao nestali u bosansko-hercegovačkom ratu.

Šef bosansko-hercegovačke komisije za nestala lica Amor Mašović kaže da svako novo otkriće nekog groba pomaže rodbini žrtava da se konačno pomire sa sudbinom svojih nestalih milih i dragih".
22.01.2008.

Iz masovne grobnice u Snagovu kod Zvornika, ekshumirano 47 skeleta

Dragan Stegić javlja da je do danas iz masovne grobnice u Snagovu kod Zvornika, ekshumirano 47 skeleta. Iskopavanja na ovoj lokaciji su počela 19 oktobra a u toku ekshumacije su pronađena tri dokumenta koji asociraju da je riječ o ubijenim Bošnjacima iz Srebrenice stradalim 1995.godine. Kod šest žrtava su uočeni povezi preko očiju. Potvrdio je ovo šef tuzlanskog tima federalne Komisije za traženje nestalih, Murat Hurtić izražavajući očekivanja da će ekshumacije na ovom lokalitetu biti okončane naredne sedmice.

05.12.2007.

Moja inventura: SREBRENICA

Srebrenica! Opet! Četrdeset stepeni, znoj sa čela curi, suši se i opet novi probija dok idem vrelim ulicama grada u najtoplije doba dana da bi uporedio svoj život sa životima koji su u julu '95. ostajali na suncu u šumama Podrinja, bez kapljice vode i soli, prijatelja sestara, majki i očeva... Niz kičmu osjećam hladnoću, pa opet oganj. Hodam bez cilja miješajući gradsku vrelinu sa stidom i bespomoćnošću.

Neprimjetan sam, mali, beznačajan. Svakoga jula u proteklih dvanaest godina imao sam ovaj isti osjećaj. Prvoga jula, onoga kada se u Srebrenici desio pokolj, bio sam tek zbunjen. Sa nevjericom sam kao novinar pratio sve ono što se dešava. Čak sam pokušao, tražeći u našim redovima krivce, permanentno potvrđujući i dokazujući prioritetno odgovornost četnika, da ad hoc nešto poduzmem. Osjećao sam potrebu, pozvanost da reagiram, da kao slobodan, živ, misleći čovjek, Bosanac i Bošnjak, dam zrno duga. Prozivao sam tada od vrha Armije i Države: zašto smo bili u tim danima tako tromi, lijeni, neodgovorni, samoljubivi, sebični...

Odlazio sam na linije naše odbrane između Nezuka i Baljkovice, nedaleko od Sapne i gledao borce koji su sa istim stidom, ogorčenjem, očekivali naredbu da krenu u proboj, istovremeno vjerujući da je sudbina odredila Srebreničanima da nestanu sa lica zemlje. A strahujući da će umjesto kraja rata, koji se već osjećao, ta ista sudba uskoro zakucati i na vrata njihovih porodica.

Naravno bio sam nemoćan da bilo šta promijenim. Onda sam dočekivao žene i djecu, muškarce ranjenike i one jake i izdržljive koji su uspjeli preći 70 kilometara pješice, negdje nadomak Kladnja, Međeđe i Dubrava. Bilježio sam priče. Objavljivao ih. Vjerovao sam da je to moj dug. Jedini način da zločine objasnimo, pokažemo i prokažemo. Bog mi dao takvo određenje, da umjesto puške imam u rukama olovku, i drugačije nisam znao. Nisu se ni tada stvari pomjerale. Nekoliko feljtona u bosanskohercegovačkim i stranim listovima, desetine i stotine tekstova. Niz brošura, fotomonografija, knjiga, tekst za strip, knjiga „Srebrenica – dokumenti o genocidu“ - dva izdanja, dokumentarni film „Srebrenica – zemlja zločinaca“, koji je vidjelo nekoliko miliona ljudi na različitim jezicima... Započeti roman, knjiga dokumetaristike „Kako smo ih nabijali na kolac“, druga „Krv i pepeo Podrinja“, zbirka poezije „Na tragu svjetlosti“, drama „Prokletija avlija“... Nizao sam riječi, misli, žanrove...

Vjerovao sam da ću na ovaj način odužiti svoj dug. Da ću doprinijeti da bar jedan zločinac nađe svoje mjesto iza rešetaka. Odvajao sam sa prijateljem Šemsudinom Muminovićem, komandantom 206. viteške brigade koja je skoro pa jedina pokušala napraviti proboj i izvući nekoliko hiljada civila, po stotinjak teško zarađenih maraka, svih proteklih godina, da od podrinjskih Srba otkupim (privatno) dokumentaciju do koje je tek nakon nas dolazio Hag. Pokrenuo sam sa Nedimom Berberovićem, Hazimom Karićem i Ramizom Salkićem web sajt www.genocid.org koji je posjetilo više od dva miliona ljudi. Bježao sam od sebe, od prijatelja, od porodice da bih se bavio tom Srebrenicom, prkosnom od sna, krvavom i zamornom. Pitali su me često svi oni: -Zašto se baviš toliko Srebrenicom, nisi sam, neka i drugi daju toliko i bit će dosta!!! Nisam im znao odgovoriti. Srebrenica se u meni nije dešavala zato što sam ja to htio, ona je tu, cijelo vrijeme živi, smara, zahtijeva, moli, obavezuje, prijeti.

I sada, dok hodam ovim gradom (svi su gradovi u julu isti, vreli, ubitačni i nepoželjni) ne mogu a da sve još jednom ne analiziram. Čitam danas – obilježili u Danskoj godišnjicu Srebrenice. Bosanci otvorili manifestaciju mojim filmom. Niko mi nije javio. Nije pitao. Nije pozvao. Ne znam ni otkud im film. Kažu većina ih u sali plakalo nakon filma. Žao mi što nisam bio tu, jer imam još mnogo toga kazati, hiljade imena me pritiska, slike događaja i mnogo novih informacija nosim sa sobom, a do sada ih nisam još uspio kazati. A onda mi dođe drago – nisam zalud radio. Ipak ljude podsjeća, upozorava taj rad jednoga mrava. I pitam se: jesam li dao svoj dug onoliko koliko sam mogao! A onda to potisnem i shvatim da treba još, jer ljudima treba otvoriti oči, jer to u Srebrenici, u kojoj je ubijeno tri četvrtine muškaraca, nema ko. Oni koji mogu pisati uništeni su vremenom i događajima u tom gradu. Oni koji su u međuvremenu prispjeli nemaju dovoljno snage, bola i potrebe, onima izvan je SVEJEDNO!!! (Čast izuzecima). Znači, mora se još.

Sjedim nedavno sa prijateljima. Doktori društvenih nauka. Ugledni. Gledaju me sa sažaljenjem – to osjećam. Pitaju, da li će moj rad dovesti do deviktimizacije žrtava (u medernom žargonu pod tim podrazumijevaju otprilike to da se žrtva prestane osjećati žrtvom). Šta je cilj toga što činim i gdje je svrha nadljudskog, uz to volonterskog, napora. Pa mogao sam tu energiju utrošiti da bih bolje živio, da bih obezbijedio visoke naučne titule. Mogao bih mnogo toga... Bez riječi sam. Imam sva objašnjenja, ali zašto govoriti. Ako se riječ ili postupak ne objasne samima sobom, nije ih potrebno ni pojašnjavati – mislim. Kažu i taj rad mora biti valoriziran novcem jer energija se mora obnavljati. Tako se može nekoliko godina, a šta onda. Opet ćutim, ima u njihovom pragmatizmu zdrave logike, ali samo da nije u pitanju Srebrenica. Samo!!!

Prošloga mjeseca spremio sam bio ekipu da za dane Srebrenice napravimo knjigu. Za proteklih godina rijetko se dešavalo da juli bude obilježen knjigom o Srebrenici. Bošnjaci se nažalost i dalje zadovoljavaju dženazom i spuštanjem kostiju u zemlju, bez objašnjenja, bez vjere da će svoje žrtve osvetiti tako što će zločince zatvoriti, a istinu ponavljati. Bili smo spremni, pripremili smo desetine tekstova, fotografije, nove sugovornike, svjedočanstva, dokumente... A onda je sa druge strane žice, od ljudi koji su trebali u okviru organizacije obilježavanja 11. jula 2007. rečeno – nema para za knjigu. Dobro. Nema. I kraj. Propalo zbog novca kao i niz drugih projekata.
Porodica Pargan, čije korijene ne znam prije 1832. godine, iz Brodareva (nikada tamo nisam bio, a čuo sam da je lijepo mjestašce nedaleko od Plava, Gusinja i Sjenice) uspjela je pred srpskom vojskom zagašenoga ognjišta, potražiti spas u Užicu ili Krupnju. Tu su uspjeli zakopititi imanje tokom tridesetak godina da bi 1864. godine ponovno gasili ognjište i sa zavežljajem krenuli put Sakara, opet prelijepog naselja sa desne obale Drine - naravno opet ispred srpske vojske. Tada je još uvijek Zvornički sandžak kontrolirao ova područja sa desne strane Drine, tako da se tu činilo prilično sigurno. Međutim, i ovaj put je to samo trajalo nepunih četrdeset godina. Iz Sakara se, sa zavežljajima, moralo seliti. A kada se seliš osuđen si na novi početak. Četrdesetih godina prošlog stoljeća se činilo da će se stvari mijenjati, jer su Muslimani stali nekoliko puta u odbranu komšija Srba pred ustašama i Nijemcima, a onda su Srbi štitili Muslimane pred četnicima, ali sve do jednom. Tada smo opet selili. Djed i Otac bili u Kladnju kod porodice Čamdžić. Ali se vratili. Devedesetih opet pred srpskom vojskom: Švedska, Njemačka, Austrija, Švicarska, Holandija, Amerika... Obilježili smo ove zemlje svojim mezarovima. Nena Čima nikada nije vidjela Sloveniju, a u njoj ostavila kosti. Danas, nešto se vratilo da umre u Zvorniku, drugi ne planiraju, ali sanjaju povratak! Ja u Tuzli. Rodilo mi se i dijete. Ima prijatelje. Ovdje pripada.

Eh, tako je to! Objasnim ovako sebi svakoga dana zašto Srebrenica. Zašto se ona ne može mjeriti ni sa čim, niti izražavati novcem, riječima, ljudima... Dajem ja svoj dug, mali ali ipak dug. I ne pitam druge daju li oni, zašto ne daju a mogli bi. Moj prijatelj, rahmetli Mehmed Đihić, najplodniji i najveći zvornički slikar, ostavio je iza sebe stotine slika Srebrenice, lica sa bolom i jaukom. Knjigu je napisanu ostavio. (Pejzaži su mu se tražili i prodavali k'o halva, a on umro u bijedi i samoći sa slikama Srebrenice). Ostavio je zavjet da svi koji možemo trebamo dati sve od sebe, jer Srebrenica, to nije toponim, to nije samo zločin, to je priča o nama, o čovječanstvu, o svemu stvorenom.

Jedanaesti juli je dobra prilika da napravimo svako svoju inventuru, da kažemo gdje smo i šta smo, da se opravdamo sebi. Da se zapitamo: Šta znamo djeci i strancima ispričati o Srebrenici. Da nam se ne ponovi Brodarevo, Krupanj, Sakar, Tuzla, Njemačka... Srebrenica!!!
Zato sve ovo. I moja inventura.

05.12.2007.

Zatvorena sekundarna masovna grobnica Zeleni Jadar

Za dvadesetak dana ekspertni tim za traženje nestalih ekshumirao je 226 skeletnih ostataka od čega je bilo 34 kompletnih tijela.

Murat Hurtić, šef tima istakao je da se radi o Srebreničanima koji su strijeljani ili ubijeni ručnim bombama u okolini Glogove kod Bratunca i iz primarne grobnice prebačeni u Zeleni Jadar.

Sutra će se ova masovna grobnica zvanično i zatvoriti, a već u ponedjeljak, 15. oktobra, ekspertni tim otvorit će novu masovnu grobnicu, također u Zelenom Jadru.

05.12.2007.

U grobnici "Kamenica9" ekshumirano 490 posmrtnih ostataka

Za nepun mjesec dana kako je otvorena sekundarna masovna grobnica „Kamenica 9“ ekspertni tim Federalne komisije za traženje nestalih pod vodstvom tužilaštva Tuzlanskog kantona ekshumirao je 490 posmrtnih ostataka Bošnjaka iz Srebrenice.

Emir Ibrahimović, tužilac kantonalnog tužilaštva, potvrdio je da su u ovoj najvećoj grobnici u Podrinju pronađena 64 kompletna i 426 nekompletnih tijela od kojih je većina imala poveze na rukama i nogama, a pronađen je i veći broj ličnih predmeta.

Karakteristika ove grobnice jeste da je očuvano dosta saponficiranih tkiva na posmrtnim ostacima, što bi moglo ubrzati proces identifikacije

I pored loših vremenskih uslova, ekspertni tim radit će i sljedeće sedmice na ekshumaciji iz ove masovne sekundarne grobnice.

15.11.2007.

ZLOCIN U BIJELJINI



25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.


PISMO ČOVJEKA BEZ SNA

Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djecu, prelijepu unučad, novca dovoljno... I svi misle da sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam, da mira nemam. Ja sam jednostavno bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini, zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice Sarajlić
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
O pomenutom zločinu dosta znaju: Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Slobodan Andrić, tadašnji dežurni policajac, Milan Tešić, tadašnji zamjenik komandira policije, Žiko Miljanović, tadašnji šef smjene, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.
Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila, u TAM-iću i u vojnoj STODESETKI. Ovo drugo vozilo, je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjeli na desetine policajaca.

Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pisati i obećavam ti da ću svjedočiti pred SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE U SARAJEVU.

Eto, ja kazah istinu i dušu svoju spasih!

Bivši čovjek i bivši pripadnik MUP-a RS

15.11.2007.

SKIDAO SAM SA RAZNJA PECENE BOSNJAKE

Potresna prica Sune Dupovca, zatocenika zloglasnog cetnickog logora Kula u Sarajevu

Do izbijanja agresije na nasu zemlju, Suno Dupovac je u Hadzicima zivio u porodicnoj kuci i dobro zaradivao u Tehnicko-remontnom zavodu. Bio je bas 25. maj 1992. godine kad su ga, sa bratom i zetom, u zatocenistvo odveli srpski policajci? Od reintegracije hadzicke opcine u Federaciju BiH, 1996. godine, opet je u Hadzicima...

Suni Dupovcu su, u aprilu 1992. godine, u bolnici "Kosevo" u Sarajevu operirani mokracni kanali. Pocetkom juna su mu trebali izvaditi stent, gumeno crijevo koje mu je bilo ugradjeno od bubrega do mokracne besike.

- Takvoga me zatekao rat. Nisam mogao otici u bolnicu. U kucu mi je, 22. maja, dosao tadasnji sef policije, kojega sam ja dobro poznavao, i rekao da ne smijem napustati kucu, ali da se ne plasim I da me niko nece dirati. Koji dan kasnije, dosli su srpski policajci, koje ja nisam poznavao, jer nisu bili iz Hadzica, pokupili mene, mog brata i zeta, i odveli nas kod Zorana Gasevica, u Opcinu. Dok je mene isljedivao Zoran, brata su mi u hodniku pretukli. Sav je bio krvav i u modricama - prisjeca se Suno i objasnjava da su ih smjestili u opcinsku garazu. Na petnaestak kvadrata su zatvorena 52 covjeka. Bilo je tijesno, zagusljivo, nepodnosljivo vruce. Medu zatocenicima je bio i Kasim Durmisevic, koji je toliko premlacen da je mokrio krv. Kasim je Suni rekao da ga je isprebijao Momo Stanimirovic, prijeratni sef sigurnosti u Tehnicko-remontnom zavodu. Potom su ih prebacili u sportsku halu Kulturno-sportskog centra. Tamo je bilo vise od 200 ljudi, zena i djece.

- Tu smo ostali do 23. juna, kad su nas deportirali u Lukavicu. Oko cetiri sahata ujutro, 24. juna, izvrsili su prozivku i izdvojili 47 ljudi. To je grupa za koju se jos ne zna kuda su odvedeni, niti se ista zna o njihovoj sudbini. Ostale su odveli u zatvor Kula.

Svezani, pa zivi zapaljeni

U Kuli je ostao do decembra 1992. godine. To su mu bili najtezi dani u zivotu. Ne toliko zbog batinanja, koliko radi onoga sto je dozivljavao prilikom odlazaka na "rad", oko Sarajeva sakupljajuci tijela masakriranih Bosnjaka i bacajuci ih u masovne grobnice.

- Gledao sam zvjerski masakrirana tijela Bosnjaka. Nikad necu zaboraviti prizore koje sam vidio kod Trnova. Jednog dana, negdje krajem jula, poveli su mene, Kemala Fetibegovica i Halida Arukovica u vikend-naselje povise sela Kijeva. U jednoj vikendici smo pronasli pet ugljenisanih tijela. Tri odrasle osobe i dvoje djece. Bili su zavezani lancima za plafon, kako ne bi mogli bjezati, i zivi spaljeni. Mi smo ostatke pokupili u vrece... Nesto nize od te vikendice, na proplanku je stajao razanj na sohama, a na raznju izgorjelo ljudsko tijelo. Kemal se onesvijestio, pa smo Halid i ja morali skinuti ostatke s raznja i pokupiti ih u vrecu. To je, kaze, samo najupecatljiviji primjer zvjerstava nad bosnjackim civilima. Svakodnevni su bili prizori zaklanih i masakriranih ljudi cije su ostatke sakupljali na kamione i istovarali ih u masovne grobnice.

- Jedna od masovnih grobnica je bila ispod mjesnog groblja Vranjez, blizu Lukavice. Iskopana je jama duboka pet metara, a po pet metara je bila duga i siroka. Nas bi iz Kule nocu odvodili tamo da s kamiona skidamo tijela i bacamo ih u tu jamu. Preko dana smo preko tijela nasipali sloj zemlje. Tako se ponavljalo dok jama nije bila napunjena. Poslije rata sam to ispricao Amoru Masovicu. Tacno sam locirao grobnicu i iz nje su ekshumirane zrtave.

Hrvati ga zarobili na razmjeni

U decembru su u logor dosli dvojica Srba iz Hadzica, Mika Golub i Milos Jerkic. Mikin brat Branko je bio u zatvoru Silos u Tarcinu i on ga je htio izbaviti zamjenom za nekog od Bosnjaka.

- Odabrali su mene i Izeta Japalaka. Zbog situacije oko Sarajeva, do Hadzica smo morali putovati preko Pala, Mrkovica, Vogosce, Ilidze i Blazuja. Sjecam se da su oni, prolazeci preko Mrkovica, svratili kod nekog Srbina. Ne sjecam mu se imena, ali strah koji sam tada pretrpio necu zaboraviti. Ucinilo mi se da se u kuci toga Srbina nesto proslavlja. Ali, taj je obiljezavao ceteresnicu sinove pogibije u ratu. Mika mu je rekao da muslimane vodi na razmjenu za brata. Srbin uze pusku i pravo na nas, da nas pobije. Mika mu veli: "Mozes ih pobiti, ali znaj da si i mog brata ubio". Onaj Srbin se nekako i povuce...

Odvedeni su u neki podrum u Hadzicima u kome je vec bilo zatoceno 18 ljudi. Odatle ih je Mika Golub, Sunu i Izeta, odveo na Kobiljacu, na razmjenu... Kasnije je saznao da su, samo desetak minuta nakon njihovog odlaska, iz tog podruma cetnici odveli devet ljudi u Svrake i tamo ih pobili. Na Kobiljaci, na teritoriji pod kontrolom HVO-a, Sunu, Izeta i dvojicu Bosnjaka iz Tarcina koji su Branka doveli u razmjenu, Miku Goluba, njegovoga brata Branka i Milosa te Hrvata Dragu Elpeza, sve su zarobili Hrvati. "Razlog" - nisu imali nikakvih dokumenata. Sa Kobiljace su odvedeni u Vitez, gdje su isljedivani, a odatle u Busovacu. Nakon 12 dana, zahvaljujuci poznanstvu jednog njegovog rodaka sa Tihomirem Blaskicem, Suno, Izet i dvojica Bosnjaka iz Tarcina su pusteni na slobodu. Trojica Srba i Hrvat Elpez su ostali u zatvoru jos nekoliko mjeseci.

15.11.2007.

Majka sa sinom kojeg nije zeljela da ima

Prezir i odbacivanje drustva - to je ono sa cime zive zene silovane tokom rata u Bosni

(Zbog ekavskog napominjemo da je ovo izdvojeno iz jednog Srbijanskog casopisa )

Ime mu je Edin, ima devet godina i - na prvi pogled - samo je jedno u moru dece koje odrastaju bez oca u Bosni. Ali, dok druga deca mogu da posete ocev grob, ili vide oceve stare slike, Edinu je to usrkaceno. Njegova majka Safeta sa uzasavanjem se seca Edinovom oca.. "Zapalio je svecu, i mene izabrao. Bio je Srbin iz Zemuna. Prepoznala bih ga i za dvadeset godina."

Safeta je silovana zena.. Pripada nikad tacno prebrojanoj grupi zena koje su sistematski seksualno zlostavljane prve godine rata u Bosni. Edinov otac je covek koji ju je silovao.

Danas su ove zene nevidljive zrtve rata, njih drustvo gleda s prezirom i ignorise. Sudbina njihove dece jos je tragicnija. Edin ima retku srecu da zivi zajedno sa svojom majkom - mnoge su napustile svoju decu na porodjaju, a neke su ih cak i ubile.

U leto 1992.godine, posle jezivih izvestaja o masovnim deportacijama iz istocne Bosne i logorima na severozapadu Bosne, stigli su i izvestaji o masovnim silovanjima. Bilo je cak glasina da je silovanje deo sireg plana - hiljade nerspskih zena na ovaj nacin trebalo je da zatrudni, kako bi se podstakla etnicka mrznja. Tacan broj silovanih zena nikada nece biti otkriven, izmedju ostalog i zato sto su neke od zrtava posle silovanja ubijene. Najvisa brojka procenjena od strane komisije Evropske Unije u Briselu u februaru 1993. godine iznosila je 50,000.

Iza sumorne statistike kriju se zene kao sto je Safeta. Ona je tri dana bila zatocena u napustenoj kuci blizu Zvornika, na severoistoku Bosne. Tu ju je silovao muskarac iz grupe vojnika i dobrovoljaca iz Srbije. Sa njom su bile zatvorene i dve sedamnaestogodisnje devojke. "Jednu od njih, Amru, silovalo je 13 muskaraca," kaze danas Safeta, koja je imala vise srece utoliko sto je silovana "samo" jednom. Tada je imala 29 godina

Danas Safeta i Edin zive zajedno u maloj kuci u Zivinicama, a sjedinili su se nakon niza godina razdvojenog zivota, koje je Edin proveo u sirotisu. Safeta radi u zenskom centru Vive Zena u Tuzli. Rec je o savetovalistu za zrtve silovanja, a medju zaposlenima ima nekoliko silovanih zena. Ona sada ima cetrdeset godina i otvoreno govori o svom iskustvu, samo povremeno okrecuci glavu u stranu.

Njen primer je izuzetak. Stid i osuda drustva primoravaju mnoge zene da sute o svojim patnjama, sto je dodatni razlog zasto je tesko doci do konacne procene njihovog broja. Safetina prica ima pozitivan zavrsetak, ali isto tako baca svetlost na tragicna iskustva drugih.

Mnoge silovane zene su bile namerno drzane u zatocenistvu sve dok nije bilo prekasno da prekinu trudnocu. Kada je stigla u Tuzlu, Safeta je vec bila u sestom mesecu trudnoce te niko nije zelio da obavi abortus u tako poodmakloj fazi trudnoce. Edin je rodjen 14.aprila 1993.godine. Posto nije bila u stanju da spreci njegovo rodjenje, odbila je i da ga pogleda, preteci da ce ga zadaviti. Decak je smesten u sirotiste u Tuzli, a Safeta je zapocela zivot izbeglice u Zivinicama.

Teufika Ibrahimefendic, klinicki psiholog u centru Viva Zene, gde Safeta radi, kaze: "Psihijatre najvise brinu zene koje kriju svoje stradanje posljednjih deset godina. One pokusavaju da se zastite, cuvajuci tajnu, ali to stvara nepodnosljiv pritisak. Jedna zena mi je rekla da svaki put kada se sjeti kako je bila silovana otrci pod hladan tus i tamo ostane sve dok se ne ukoci od hladnoce."

Haski tribunal je potvrdio da je silovanje korisceno kao sistematsko oruzje etnickog ciscenja u Bosni, cime je napravljen presedan za podizanje optuznica iskljucivo za silovanje kao ratni zlocin. Silovanje je bilo ukljuceno i u optuznice protiv troclane grupe Srba iz Foce, ciji su clanovi osudjeni na ukupno 60 godina zatvora za zlocine protiv covecnosti pocinjene u istocnoj Bosni nad Bosnjakinjama, pocetkom devedesetih.

Ante Furundzija, komandant specijalne jedinice bosanskih Hrvata u centralnoj Bosni osudjen je jer je posmatrao silovanje zene iz Bosne, a pri tom nije intervenisao niti kaznio pocinioce. Postupkom protiv Hazima Delica, u slucaju logora Celebic, takodje je potvrdjen status silovanja kao ratnog zlocina.

Uprkos medjunarodnom pravu, silovane zene jos uvek nisu priznate kao zrtve u samoj Bosni. U najboljem slucaju sredina ih dozivljava kao "ostecene", a u najgorem kao "posrnule zene" , koje su na neki nacin same izazvale svoju nesrecu. Safeta kaze da vec godinama slusa saputanje iza svojih ledja, te da druge zene u Zivinicama prstom upiru u nju. Tabu silovanja obelezilo je I njenu porodicu. Majka, sestra i zet je podrzavaju, ali ne i otac ili mladji brat. "Otac me nikada nije pitao sta se dogodilo ", kaze Safeta.

Safeta je ostala u Bosni tokom citave trudnoce, ali mnoge od zena koje su bile silovane po logorima na severozapadu Bosne bile su evakuisane u trece zemje preko Hrvatske. Direktorka zagrebackog Centra za zene zrtve rata, CZZR, Nela Pamukovic, seca se dve silovane trudne zene koje su potrazile utociste u njenoj organizaciji. "Jedna od njih je zadrzala bebu i otisla sa roditeljima u SAD. Druga je bacila novorodjence u Savu. Optuzena je za cedomorstvo, ali nije joj sudjeno jer su ljekari ustanovili smanjenu uracunljivost."

Kao i Safeta, mnoge zene su odbacile decu odmah posle rodjenja. U Zagrebu, vecina ovih porodjaja obavljena je u porodlistu Petrovo. Prema informacijama Centra za zene zrtve rata i zagrebackog Karitasa bebe su odatle prebacivane u sirotiste Vladimir Nazor ili centar Goljak, koji se bavio decom sa posebnim zdravstvenim potrebama. Odatle je tesko pratiti dalju sudbinu ovih beba. Za svu primljenu decu postoji dokumentacija, ali osoblje tada nije moglo znati da li neko dete potice od silovane majke, izmedju ostalog i zato sto mnoge nikome nisu ni rekle da su silovane.

Pored toga, posledice rata u Hrvatskoj i sukob koji je besneo u Bosni ucinili su dokumentiranje broja ove dece jos tezim. "Nismo vodili evidenciju o deci koja su nam stizala u to vreme," izjavio je jedan od zaposlenih u bolnici koji nije zeleo da bude imenovan. "Prioritet nam je bio da im obezbijedimo njegu, bez obzira na to odakle dolaze."

Zagrebacki Karitas je primio oko 150 silovanih zena, od kojih je oko 60 procenata bilo u drugom stanju. Direktorka Jelena Brajsa se seca prvih 15 trudnih zena koje su stigle 1993.godine. Sve su silovane u vise navrata. Posle porodjaja, cetiri bebe su prebacene u Obrenovo radi medicinskog tretmana, dve majke su zadrzale bebe, a preostalih devet beba su preuzeli bosanska ambasada i Crveni krst i kasnije su vracene u Bosnu. Tamo su dve bebe prihvatile njihove porodice, dve su usvojene, a ostale su smestene u nadlezne institucije.

Sve bebe su obelezene zlocinom kojim su zacete. "Jednom sam prisustvovala sastanku Udruzenja bosanskih zena u Zagrebu, koje vise ne postoji," priseca se Brajsa. "Razgovarale su o sudbini beba silovanih zena i sve su se slozile da bi tu decu trebalo odvesti sto dalje od Bosne."

Jedan lekar iz centra Goljak, seca se da su 1995.godine primili u centar devetoro dece silovanih zena. Cak je razmisljao o tome da i sam usvoji jedno od njih. "Jedan decak je bio veoma drag i mnogo vremena sam provodio sa njim. Ipak, moja zena, koja je Bosanka, nije htela ni da cuje za takvu mogucnost. Ljudi imaju nesto protiv ove dece, i pored toga sto ih ne mozemo kriviti za ono sto se dogodilo." Ovaj lekar ne zna sta se dalje dogadjalo sa decom nakon sto su napustila centar.

Sest meseci nakon sto je ostavila sina u sirotistu u Tuzli, Safeta je odlucila da ga potrazi. Progonile su je misli o bebi. "Cetiri meseca nisam mogla da spavam. Posle sest meseci to je postalo nepodnosljivo. Da ga tada nisam pronasla, verovatno sad vec vise ne bih bila medju zivima," kaze.

Socijalni radnik je tada otkrio Safeti da je njen sin primljen u bolnicu. Edin je toliko bio neuhranjen da je oglodao sopstvene prste do kostiju. Kada ga je pronasla, dvadeset minuta ga je samo drzala u narucju bez reci. "Videla sam da lici na mene i da je zdrav. Ne znam kako sam tog dana stigla kuci," priseca se.

Mada ni ona ni Edin nikada nisu napustali Bosnu, Safeta je ipak imala dosta srece u trazenju sina. Sirotista i bolnice bili su pretrpani i mnoge od drugih zena koje su se naknadno predomislile nisu imale toliko srece. "Samo 1993.godine primili smo 700 dece, a kapacitet sirotista je 110," izjavila je Advija Hercegovac iz sirotista Vojo Peric u Tuzli. "Moguce je da su mnoga od te dece bila deca silovanih zena, ali tada je vladao haos i imalo smo vaznijeg posla od vodjenja detaljne evidencije." Za decu koja su kasnije usvojena vaze uobicajena pravila zastite njihovog identiteta i identiteta roditelja koji su ih usvojili.

Pronalazenje Edina nije kraj Safetine price. Ostao je u sirotistu jos sedam godina, dok njegova majka nije skupila hrabrosti i sredstava da ga dovede kuci. Fadila Memisevic iz Udruzenja ugrozenih ljudi u Bosni smatra da silovane zene koje su zadrzale svoje bebe cine sicusnu manjinu. Mnoge su verovatno zelele da to ucine, ali su pritisci kojima su bile izlozene bili nepodnosljivi.

Mirha Pojskic iz Medike, nevladine organizacije iz Zenice koja pomaze traumatizovanim zenama, priseca se slucaja zene koja je silovana u blizini granice sa Srbijom. Mada je bila iz Bosne, ona je pobegla u Srbiju i tamo uzela srpsko ime. Posto se nije usudila da svojoj najuzoj porodici, od koje je tada bila odvojena, kaze da je bila silovana i da je u drigom stanju, rodila je dete i zadrzala ga prvih godinu dana. Konacno, posto nije imala novca i morala da se vrati porodici, koja je nije podrzavala, ostavila je dete u srpskom sirotistu. Ali, u sirotistu su otkrili da je dete drzavljanin Bosne i zahtevali su da ga ona odvede odatle.

Ona je potom odvela sina kod svojih roditelja u Sarajevo, ali oni su odbili da ga prihvate. Decak je, s druge strane, ziveo u neprekidnom strahu da ce ga majka napustiti. Posle nekoliko meseci, Pojskiceva iz Medike je primila pismo od socijalne sluzbe u Sarajevu u kojem joj je saopsteno da ova zena trazi od Medike da preume njeno dete, posto vise nije u stanju da ga izdrzava. "Molila sam ljude iz socijalne sluzbe u Sarajevu da joj pronadju nekakav posao da bi mogla da zadrzi dete, ali oni nista nisu ucinili," kaze Mirha Pojskic.

Jos jedna zena se obratila za pomoc Mediki nakon sto je silovana u Brckom. Sa njom je bila i njena majka koja je tvrdila da je njena cerka kriva sto je " isprovocirala " silovanje i trudnocu. Na kraju je ova zena, ipak, uspela da zadrzi svoje dete.

Posle perioda u kojem je zivela sama i odala se alkoholu, Safeta je resila da uzme zivot u svoje ruke. Pronasla je posao, kupila parce zemlje i pocela da gradi kucu. Redovno je posecivala sina. Pokretala ju je vizija zajednickog zivota pod istim krovom. "Za to sam zivela, za trenutak kada ce se tama pretvoriti u svetlost. Ako se to nekome ne dopada, to nije moj problem," rekla je.

Pocetkom ove godine Pojskiceva je pokrenula kampanju da se zenama koje su silovane dodeli status civilnih zrtava rata. Ovakav bi status, koji dodeljuje Ministarstvo za ljudska prava i izbeglice, doneo niz beneficija. "Ako se zenama pruzi zdravstveno osiguranje i druge beneficije koje se daju zrtvama rata, ili im se pomogne da pronadju posao, to bi moglo da ih motivise da istupe i priznaju da su bile silovane. Na taj nacin bismo mogli konacno saznati i koliko ima zrtava ovog zlocina," zakljucila je.

Za sada samo zatvorenici iz logora imau status civilnih zrtava. Inicijatori se nadaju da ce davanjem ovog statusa zenama koje su bile silovane biti uklonjena njihova stigma. Zvanicno priznavanje traume moglo bi konacno ucniti kraj shvatanju - koje je narocito rasireno u selima i malim gradovima - da su ove zene na neki nacin same odgovorne za ono sto im se dogodilo.

Danas Safeta sa ponosom pokazuje fotografije svog sina. Sa plavim ocima i svetlo smedjom kosom, on lici na nju. Tragovi patnji kroz koje su majka i sin prosli mogu se primetiti u izvesnoj uzdrzanosti koja je prisutna izmedju njih dvoje. "Ponekad osetim zelju da ga zagrlim, da ga izljubim, ali ljubim ga samo uvece, kada zaspi," kaze ona. I Edin je pomalo zbunjen. Skriven iza zavese, voli da stoji na prozoru i ceka da mu se majka vrati sa posla. Nikada je nije pitao o svom ocu.

14.11.2007.

Masovna grobnica Srebrenica

14.11.2007.

No coment

14.11.2007.

Ratni zlocinac prodao slobodu za 3000 KM!

Eso Blagajcevic iz Blagaja kod Bosanskog Novog sam je eshumirao oca Fadila i rodjaka Besima Berbrovica,koji su ubijeni u augustu 1992.godine na starome mostu na rijeci Sani.Prije toga njegov otac je sa jos 14 Bosnjaka odveden sa stadiona Mlakve u Bosanskom Novom.Sest Bosnajka s toga spiska su prezivjeli,dok se Fadilu i Besimu izgubio svaki trag.
Eso se vratio u Blagaj 1999.godine sa namijerom da sazna bilo sta o nestanku svog oca 1992.godine.
-Za ocem tragam od 1992.godine.Neki Srbi su mi otkrili ko bi mogao znati gdje je bacen nakon ubistva.U petak,11.juna 1992,Milanko Vujanovic zvani Krezo obecao mi je otkriti gdje mi je otac,ali je odbio da se to ucini legalno sa sudskim i policijskim organima.Rekao mi je da u protivnom nikad necu naci oca.Sta sam mogao,pristao sam-prica Eso i tvrdi da je Vujanovicu morao platiti 3,000 KM za ovu informaciju.
Prema Blagacevicevim rijecima,on je u nedelju,14.juna,dosao u sumu Zurin s desne strane puta Blagaj-Bosanski Novi oko 19 sati.Onda je krenuo kroz sumu po marsruti koju mu je odredio Vujanovic.Nakon nekoliko stotina metara dosao je do uvale gdje je bila deponija smeca.Tu su ga cekali Vujanovic i jos jedan covijek.Pili su pivo.Ispod smetiljista bili su ostatci tijela njegovog oca Fadila i rodjaka Besima Berberovica.
-Sam sam kopao smece.Na vrhu je bila bacena crknuta krava,a ispod nje i nesto smeca docekalo me je jezivo otkrice,bili su to ostatci moga oca i rodjaka Besima.Vujanovic je pijuci pivo i cerekajuci se cak znao i kome pripada uginula krava.Kopao sam oko dva sata-kaze Eso,poslije je pao mrak pa sam radio i sa baterijom.Kezeci se ,monstrum me je pitao dali cu dati novac i za Berberovica,jer se radilo o dva tijela? Odbio sam-prica Eso,koji je tijela odvezao kuci u plasticnim vrecama.
Sutradan je tijela odvezao u Bihac i predao ih Kantonalnom MUP-u,odakle su prebacena u halu Sejkovaca u Sanskom Mostu.Poslije toga dao je izjavu i inspektoru iz bosanskonovske policije,nakon cega je uslijedilo hapsenje ratnog zlocinca Milanka Vujanovica koji je u okruznom sudu u Banjoj Luci osudjen na dugogodisnju robiju.
Blagajcevic je izjavio da je na ocu pronasao crnu plasticnu sajlu kojom je bio vezan i svoju koznu jaknu.
Mehmed Berberovic,Besimov brat,koji je u Bihac dosao iz Zagreba,u dvoristu MUP-a zatrazio je da se otvori unutrasnji dzep na sorcu njegovog brata Besima,tvrdeci da se tu nalazilo 7,000 maraka.Novac je pronadjen u najlon kesici.ES

14.11.2007.

Šimšiću 14 godina zatvora za ubistva i silovanja

Apelaciono vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH je danas izreklo presudu kojom je Boban Šimšić pravosnažno osuđen na 14 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti, počinjen dok je bio pripadnik rezervnog sastava policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske na području opštine Višegrad, u periodu od aprila do jula 1992.godine.

U presudi se navodi kako je dokazano da je Šimšić 25. jula 1992. godine, u grupi od oko deset pripadnika srpske vojske i policije, učestvovao u napadu na selo Velji Lug, opština Višegrad. U okviru ovog napada ubijeno je sedam osoba, a kuće i privredni objekti Bošnjaka zapaljeni. Više desetina civila Bošnjaka odvedeno je i protivzakonito zatvoreno u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac u Višegradu.
U drugoj polovini juna 1992. godine, vršeći dužnost stražara koji je obezbjeđivao više stotina zatvorenih civila Bošnjaka u prostorijama zgrade Osnovne škole Hasan Veletovac, zajedno sa drugim pripadnicima srpske vojske, policije i paravojnih formacija, Šimšić je učestvovao u ubistvima, prisilnom nestanku i mučenjima zatvorenika, te pomagao u prisiljavanju na seksualni odnos djevojaka i mlađih žena. Osuđeni je tako u nekoliko navrata izdvajao djevojke i mlađe žene i odvodio ih radi podvođenja drugim pripadnicima srpske vojske koji su ih višestruko silovali, premlaćivali i ponižavali.

U presudi se navodi i da je Šimšić omogućio Milanu Lukiću i drugim pripadnicima srpske vojske da uđu u prostorije Osnovne škole Hasan Veletovac kojom prilikom su oni izveli jednog civila Bošnjaka iz prostorije u kojoj je bio zatvoren sa ostalim civilima. Milan Lukić je nožem zaklao ovog civila, a zatim su njegovu odsječenu glavu ubacili među ostale zatvorene civile.

Šimšića je su oslobodio optužbi da je neutvrđenog datuma u junu 1992. godine, iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni civili Bošnjaci u Vatrogasnom domu u Višegradu, izveo pet djevojaka i pet mlađih žena, kako bi ih odveo u susjednu prostoriju gdje ih je zatim zajedno sa dvojicom srpskih vojnika tukao, a zatim naizmjenično silovao.

Vrijeme koje je Šimšić proveo u pritvoru od 24. januara 2005. godine će se uračunati u izrečenu kaznu zatvora.

Veljko Čivša, branilac Bobana Šimšića, nije bio zadovoljan ovakvom presudom, nazvavši je “logičnim epilogom klasičnog političkog procesa:

“Boban Šimšić nije mogao biti osuđen dok Apelaciono vijeće nije izbacilo iz spisa oslobađajuće dokaze, koji su postojali u prvostepenom postupku.”

Nezadovoljstvo presudom izrazile su i članice Udruženja “Žena žrtva rata”, među kojima i jedna zaštićena svjedokinja sa suđenja Bobanu Šimšiću. Dok je izricana presuda, ova svjedokinja je bila vidno potresena, a u jednom trenutku joj je i pozlilo.

“Trebao je dobiti doživotnu”, komentar je koji je izrekla uplakana nakon što je saopćena presuda.

Boban Šimšić (39) dobrovoljno se predao u januaru 2005. godine. Optužnica protiv njega potvrđena je 8. jula 2005, a glavni pretres je počeo dva mjeseca nakon toga. U julu 2006. godine prvostepeno Sudsko vijeće osudilo ga je na pet godina zatvora, ali je presuda odlukom Apelacionog vijeća poništena u januaru ove godine te je pokrenut obnovljeni postupak već u martu.

Ovo je sedma pravosnažna presuda pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH. Osuđeni nema prava žalbe na ovu odluku.

14.11.2007.

RATNI ZLOČINCI U REPUBLICI SRPSKOJ: KO SU LJUDI U VAŠEM SUSJEDSTVU?

Pod naslovom “Ko su ljudi u vašem susjedstvu” i nadnaslovom “Ratni zločinci u RS”, Međunarodna krizna grupa je početkom novmbra 2000. godine objavila studiju, u kojoj se detaljno opisuju sadašnje i bivše pozicije 75 pojedinaca u Republici Srpskoj koji se povezuju s ratnim zločinima, posebno se analizira zašto ti ljudi još uvijek nisu u Tribunalu u Haagu, nego su, ne samo na slobodi, nego i prisutni u političkom, ekonomskom i adminsitrativnom životu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. "Mnogi od njih" stoji u izvještaju, "zbog svojih funkcija, redovno se vidjaju s predstavnicima SFOR, OSCE, UN-a i OHR." Medjunarodna zajednica u potpunosti je svjesna da su oni povezani s ratnim zločinima, ali ipak s njima, ponekad i dnevno, suradjuje. U studiji su na više od 90 stranica ukratko opisani najteži ratni zločini i osobe koja su tada bila ili direktno odgovorna za počinjenje zločine, ili se vjeruje da su, po prirodi stvari, bili na takvim pozicijama da su za zločine znali, poticali ih, ili se s njima slagali. Autori ove studije tvrde da znaju da su neki od pojedinaca koji se u njoj spominju već na “tajnoj listi” Tribunala, ali se uzdržavaju od iznošenja više detalja kako ne bi ometali istrage suda u Haagu. U studiji se obrađuje 18 “najproblematičnijih” opština, plus Distrikt Brčko.Prenosimo kraće izvode iz ove studije Međunarodne krizne grupe i imena pojedinaca koji su u njoj označeni kao “osobe povezane sa ratnim zločinima” u BiH.

BIJELJINA


Srpske snage, zajedno sa paravojnim grupama Tigrovima Željka Ražnatovića-Arkana i Panterama Ljubiše Savića-Mauzera, okupirale su u prvoj sedmici aprila 1992. ovaj grad, nakon čega su raznovrsnim zločinačkim metodama poubijale, zatvorile u koncentracione logore ili protjerale 40-postotno nesrpsko stanovništvo. Danas u Bijeljini žive mnogi koji su učestvovali u ovim zločinima, kao i neki koji su se, sa sličnom «reputacijom», doselili iz drugih krajeva Bosne, kao što je, primjerice, Vlado Vrkeš, drugi čovjek srpskog Kriznog štaba u Sanskom Mostu. Među njima su: Mirko Blagojević, visoki funkcioner Srpske radikalne stranke koji je tokom napada na Bijeljinu komandovao paravojnom skupinom «Mirkovi četnici», a svjedoci u Haagu su ga spominjali i kao nasilnika koji je «djelovao» u konc-logoru Luka u Brčkom.Vojkan Đurković, major u Arkanovim Tigrovima i osoba koja je, protjerujući nesrpsko stanovništvo, opljačkala veliki broj lokalnih Bošnjaka i Hrvata, danas vodi privatnu detektivsku agenciju. Jovan Aćimović, kojega neki izvještaji navode kao osobu odgovornu za konačno protjerivanje nesrpskog stanovništva malo prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, danas radi u opštinskoj policiji u Bijeljini.

BRATUNAC I SREBRENICA


Ova dva grada se nalaze uz granicu sa Srbijom i njihovo osvajanje su potpomogle regularne jugoslovenske vojne jedinice. Bratunac je pao u srpske ruke u samom početku rata, kada je između šest i sedam hiljada lokalnih nesrba zatvoreno u koncentracione logore, mučeno, ubijano, a na kraju protjerano, dok je Srebrenica okupirana u julu 1995., nakon čega su, kako se vjeruje, srpske snage hladnokrvno i neselektivno masovno poubijale oko 8.000 Bošnjaka, koji su se predali ili su zarobljeni. Mnogi od lokalnih političara koji su djelovali u vremenu kad su ratni zločini počinjeni, aktivni su i danas. Oni ponavljaju da nikakvi zločini nisu počinjeni, čime doprinose kolektivnom srpskom odbijanju da se suoči sa tim zločinima. Miroslav Deronjić, šef bratunačkog SDS-a, spominje se u procesu Radislavu Krstiću kao Karadžićev «komesar» za Srebrenicu. U jednom dokumentu OHR-a navodi se da je Deronjić nagovarao gen. Mladića da ne ide na pregovore sa srebreničkim Bošnjacima riječima: «Ionako ćemo ih sve pobiti». Danas je član opštinske Skupštine u Bratuncu. Ljubisav Simić, Deronjićev bliski saradnik, smatra se jednim od najodgovornijih za etničko čišćenje Bratunca, danas je također član opštinskog parlamenta.Miodrag Josipović, aktuelni gradonačelnik Bratunca, učestvovao je tokom rata u protjerivanju nesrba na potezu od Srebrenice do Zvornika, vjeruje se da je sudjelovao u masovnom ubijanju srebreničkih Bošnjaka, a smatra se odgovornim i za pokušaj prikrivanja masovnih grobnica. Miladin Simić, Novak Stjepanović-Krke, Zlatko Čelanović, Najdan Mlađenović i Luka Bogdanović također se spominju kao osobe koje svojim ratnim nedjelima odgovaraju foto-robotu Haaškog tribunala, i također se svi dan-danas nalaze u gradovima gdje su počinjeni zločini.

BRČKO


Pored Gorana Jelisića i Ranka Ćesića, koji u Haagu već odgovaraju za zločine počinjene nakon što je u maju 1992. Brčko palo u srpske ruke, više izvještaja i svjedočenja kao jednog od najodgovornijih za zločine počinjene u ovom gradu navode Đorđa Ristanića, koji je danas član prelazne vlade Distrikta Brčko.

ČAJNIČE I RUDO


Aktuelni gradonačelnik Čajniča, Duško Kornjača, smatra se najodgovornijom osobom za neselektivna ubistva, mučenja zarobljenika, uništavanje njihove imovine i etnička čišćenja u području između Čajniča, Rudog i Trebinja. Milorad Živković, trenutno šef čajničke policije, i Dušan Pejović, kandidat SDS-a na predstojećim izborima u BiH, također se u više dokumenata i svjedočenja spominju kao osobe koje su naredile ili počinile ratne zločine u ovom području.

DOBOJ


Za zločine koji su počinjeni nakon što su 1992. srpske snage zauzele Doboj, najodgovornijima se smatraju Milan Ninković, koji je danas direktor jednog velikog lokalnog preduzeća, Andrija Bjelošević, koji je trenutno savjetnik ministra policije RS, Vlado Đurđević, direktor jedne velike dobojske firme i Drago Ljubičić, direktor dobojske Carine.

FOČA


U Haagu se trenutno odvijaju dva procesa za zločine počinjene u Foči, u kojima su optuženi Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković i Milorad Krnjojelac. Pored njih, za brojne zločine počinjene u ovom gradu, kojeg su okupacijske vlasti kasnije čak prozvale Srbinje, u studiji Međunarodne krizne grupe navode se još Zoran Vladičić, Miodrag Koprivica, Brane Ćosović i Boro Ivanović, danas svi zaposleni u fočanskoj policiji, zatim Vojislav Bodiroga, član opštinske vlade, Simo Mojević, direktor osnovne škole «Sveti Sava» (od bošnjačkih povratnika – navodi se u studiji ICG-a – očekuje se da svoju djecu šalju u ovu školu), Petar Mihajlović, šef lokalnog udruženja srpskih izbjeglica, kao i najbliži Karadžićevi ratni saradnici Velibor Ostojić, Petko Čančar i Vojislav Maksimović.

GACKO I TREBINJE


Brojni zločini počinjeni u ove dvije hercegovačke opštine najčešće se stavljaju na teret članovima lokalnog srpskog Kriznog štaba, kojeg su sačinjavali Mitar Lazetić, Kostadin Jegdić, Zdravko Zirojević, Vojin Popović, Goran Lučić, zatim Milijan Mirić, trenutno policajac u Gacku, a postoje informacije da se priprema optužnica protiv još devet lokalnih srposkih policajaca. Na listi je i ratni gradonačelnik Trebinja, Božidar Vučurović, za koga se navodi da je i danas vrlo utjecajan u ovom gradu.

HAN PIJESAK


Bogdan Todorović, direktor lokalnog radija, Goran Kanostravac, policajac i Dušan Gašević, član opštinske vlade, navode se kao mogući optuženi za ratne zločine u han Pijesku, opštini gdje vikendicu ima i u nju i dan-danas ponekad dolazi, dvostruko optuženi za genocid, gen Ratko Mladić.

KLJUČ


Marko Adamović, trenutno major vojske RS, Marko Samardžija, čije je današnje zanimanje nepoznato, Milan Tomić, koji je nedavno iz Novog Sada poslao zahtjev za povratak u svoj predratni stan u Ključu, navode se kao vjerovatno najodgovornije osobe za surovo etničko čišćenje ovog grada, tokom kojeg je pobijeno više stotina lokalnih nesrba.

PRIJEDOR


Opština u kojoj su počinjeni zločini genocida i zločina protiv čovječnosti među najstrašnijima u BiH, dosad je u Haag isporučila desetak optuženih, u procesima Omarska i Keraterm. Dodatno, ICG navodi i sljedeće osobe: Ranko Mijić, koji danas vodi privatni biznis, Živko Jović, policajac, Dušan Janković, savjetnik u MUP-u RS, Simo Mišković, penzioner, kao i Slobodan Kuruzović, komandant koncentracionog logora Trnopolje, i Dragan Mrđa-Dado, koga preživjeli navode kao naredbodavca masakra nad 200 nesrba na Korčanskim stijenama.

ROGATICA


Rajko Kušić, oficir vojske bosanskih Srba, Mile Sokolović, funkcioner opštinske vlade i član Socijalističke partije RS i Mladen Vasiljević, trenutno policajac na Palama.

SANSKI MOST


Nakon što je 5. korpus Armije Republike BiH 1995. oslobodio Sanski Most, otkriveni su brojni tragovi o ratnim zločinima u ovom gradu, za koje se, prema izvještaju ICG-a, najodgovornijim smatraju Nedeljko Rašulo, koji je poslije rata odselio u Brčko, već pomenuti Vlado Vrkeš, koji se nalazi u Bijeljini, Mirko Vručinić, koji je pomoćnik šefa prijedorske policije, Drago Vujanić, policajac u Banjoj Luci, Milan Davidović, poslanik u opštini Srpski Sanski Most, Branko Basara, koji se krije u području Prijedora, Pero Čolić, privatni poduzetnik na Palama, Branko Šobot, Gojko Macura, Mićo Praštalo, sva trojica zaposleni u Prijedorskoj policiji, te Daniluško Kajtez, sa trenutnim boravištem u Nišu, u Srbiji.

SOKOLAC


Milan Tupajić, poslanik u entitetskom parlamentu, i Milovan Bjelica, privatni poduzetnik, navode se kao vjerovatno najodgovorniji za ratne zločine počinjene u opštini Sokolac.

TESLIĆ


Četiri osobe se već nalaze u zatvoru Haaškog tribunala za zločine počinjene u ovoj bosanskoj opštini. Pored njih, navode se još: Savo Knežević, pravoslavni sveštenik, Nikola Perišić, privatni poduzetnik, Milan Stanković, visoki oficir vojske RS i Mirko Slavulja, šef dobojske policije.

VIŠEGRAD


Duško Andrić, koji danas u Višegradu živi kao penzioner, Risto Perešić, direktor jednog javnog preduzeća i Momir Savić, privatni poduzetnik navode se kao osobe protiv kojih Tribunal još nije podigao javne optužnice.

VLASENICA


Rajko Dukić, direktor firme Boksit, Goran Visković, radnik obezbjeđenja u opštinskom sudu u Vlasenici, Milenko Stanić i Rade Bjelanović.

ZVORNIK


Dragan Spasojević i Dragomir Vasić, članovi opštinske skupštine, te Branko Grujić, utjecajni lokalni biznismen.

* * *


Šef Međunarodne krizne grupe, James Lyons, kazao je u jednom interviewu: "U Republici Srpskoj ni ne mogu priznati zločine, jer bi se tada ogoljeli temelji na kojima je ovaj entitet stvoren. Ako ovaj izvještaj i neće imati nekog psihološkog efekta na zainteresirane u Republici Srpskoj, imat će svakako na medjunardnu diplomaciju”. Lista imena, koju prenosimo iz ove studije, nije, naravno, zvanična. To nije, barem ne u cjelosti, lista osoba koje je, tajno ili javno, optužio Haaški tribunal. Zvaničan komentar Tribunala o ovoj studiji ICG-a dala nam je nova glasnogovornica Tužilaštva, Florence Hartman:

HARTMAN


Ova lista nema ništa sa Tribunalom i ICG je pravio na svoj način, koji se, naravno, razlikuje od našeg metoda rada. Međutim, izvještaj je veoma zanimljiv i u njemu ima imena koja su nama veoma zanimljiva, ali vam ne mogu reći koja su to imena.

14.11.2007.

Masovna grobnica Zvornik

14.11.2007.

Masovna grobnica Lipije...

14.11.2007.

Zločin i tajna - slučaj Bitići

Pogledajte kompletan film.

Da biste pogladali film, treba da imate instaliran flash player 8.

Dokumentarni film koji predstavlja rezultat dvogodišnjeg istraživanja, uz retke dostupne sagovornike, probija zid ćutanja oko slučaja „Bitići“, svirepog ubistva američkih državljana albanskog porekla u Petrovom Selu, jula 1999. godine. Tela Agrona, Iljija i Mehmeta Bitićija pronađena su 2001. godine u masovnoj grobnici u Petrovom Selu kod Kladova, zajedno sa telima 77 ubijenih albanskih civila sa Kosova.

Deset dana nakon prikazivanja dokumentarca, Tužilaštvo za ratne zločine podnelo je zahtev da se sprovede istraga protiv dva lica, kojima je potom određen pritvor.

Autor: Jasna Janković
Reditelj: Nikola Momčilović
Trajanje: 27 min
Format: DVCAM
Godina proizvodnje: 2006.

14.11.2007.

Slučaj Bitići - zločin i tajna

Tela 23-godišnjeg Agrona, dve godine mlađeg Mehmeta i 25-godišnjeg Ilija Bitićija pronađena su 2001. godine na površini masovne grobnice u Petrovom selu kod Kladova.

U grobnicama u Petrovom Selu pronađena su tela još 67 muškaraca i sedam žena sa Kosova.

Tela su dovezena u hladnjači, preko Istočne Srbije, a na njihovom ukopavanju u masovnim grobnicama u Petrovom Selu, angažovani su komunalni radnici.

Utvrđeno je da su braća Bitići ubijena u julu 1999. godine, na policijskom poligonu u Petrovom selu, neposredno nakon završetka ratnih operacija na Kosovu.

Oni su se borili u sastavu “Atlantske brigade” Oslobodilačke vojske Kosova. Bili su američki državljani, rođeni u Ilinoisu, u Čikagu. Pri ulasku u tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, na teritoriju Kosova, ušli su iz Albanije, bez evidencije kod državnih organa.

Pre dolaska na Kosovo, živeli su u Njujorku, gde su imali piceriju. Njihova majka i rodbina žive u to vreme u Prizrenu.

Odmah posle zavšetka NATO intervencije u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji i potpisivanja Kumanovskog vojno-tehničkog sporazuma, pomažu komšijama, romskoj porodici Mitrović iz Prizrena da se vrate u Srbiju, u Kraljevo, gde su izbegli tokom rata na Kosovu.

Zaustavlja ih policija na administrativnoj granici Srbije i Kosova. Zbog kršenja zakona o kretanju i boravku stranaca, odvode ih u Kuršumliju, gde im sudija za prekršaje određuje 15-dnevnu kaznu zatvora koju izdržavaju u zatvoru u Prokuplju.

Na zahtev za uslovno puštanje, pušteni su kući tri dana ranije. Na sporedni izlaz iz zatvora u Prokuplju izvedeni su 8. jula 1999. godine. Obavešten da će biti pušteni na slobodu, komšija Miroslav ih čeka na glavnom ulazu.

Prema svedočenju Miroslava Mitrovića, Aleksandar Đorđević, upravnik zatvora u Prokuplju, mu je rekao da su po braću Bitići ispred zatvora došla dva muškaraca u civilu, u belom automobilu, bez registarskih oznaka.

Braća Bitići su, međutim, već na putu ka Petrovom Selu, nekoliko stotina kilometara udaljenom od Prokuplja. Odvedeni su u bazu Specijalnih antiterorističkih jedinica MUP-a Srbije gde su, nakon dva dana, ubijeni mecima u potiljak, a potom pokopani u masovnu grobnicu u kojoj su već bila tela kosovskih Albanaca.

Od trenutka nestanka svoje braće, njihov brat Fatos i cela porodica koji sada žive u Njujorku, sprovode privatnu istragu. Istovremeno, istragu vodi i FBI, dok ambasada SAD u Beogradu pažljivo prati ovaj slučaj. Ubistvo braće Bitići SAD vide kao smišljeno ubistvo njenih državljana.

Iz njujorškog sedišta Udruženja albansko-američkog prijateljstva upućen je zahtev Senatu i Predstavničkom domu da «SAD uslove svaku dalju konkretnu podršku Beogradu hitnim i potpunim razrešenjem slučaja braće Bitići». Njihovu obdukciju i identifikaciju, pored naših stručnjaka, obavili su, na zahtev SAD, i eksperti FBI. Posmrtne ostatke braće Bitići preuzeo je u februaru 2002. godine, američki konzul Tomas Rajs, i oni su transportovani u Ilinois.

Okružno tužilaštvo u Negotinu, nakon prikupljenih izjava tridesetak lica, podnelo je zahtev za sprovođenje istrage protiv Vlastimira Đorđevića, bivšeg načelnika Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije zbog osnovane sumnje da je protivpravno uhapsio braću Bitići. Pošto se Đorđević tada već nalazio u bekstvu, istražnom sudiji opštinskog suda u Kladovu podnet je zahtev za njegovo lišavanje slobode.

Đorđević je početkom 80-ih bio komandant policijskih jedinica na Kosovu. Bio je čovek od poverenja Slobodana Miloševića. U vreme otkrivanja masovnih grobnica, bivši ministar policije Dušan Mihajlović, koji je odbio da govori za ovaj film, rekao je medijima da je Đorđevića jedan od izvršilaca Miloševićeve naredbe o asanaciji bojišta i uklanjanju svih žrtava sa Kosova. Jula 1999, Milošević ga je odlikovao Ordenom jugoslovenske zastave prvog stepena.Penzionisan je početkom maja 2001. godine, kada je izbila na videlo afera sa hladnjačom u Dunavu sa telima kosovskih Albanaca. Zbog ratnih zločina koje su policijske i vojne snage Srbije počinile nad kosovskim Albancima, na spisku je najtraženijih haških optuženika.

Državni tužilac zahtevao je da se sasluša i Goran Radosavljević Guri, u to vreme komandant Žandarmerije. Tužilac je naveo da postoji osnovana sumnja da je Radosavljević bio upoznat sa ovim slučajem zbog toga što je u vreme kada su Bitići boravili u policijskom objektu u Petrovom selu bio komandant tog objekta i u stalnom kontaktu sa načelnikom Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije Vlastimirom Đorđevićem.

General Radosavljević izjavio je tada da je u Petrovom Selu boravio samo povremeno, a da je u to vreme, jula 1999. godine, bio na godišnjem odmoru, u lovu sa svojim prijateljima.

“Sećam se da sam se jednom prilikom, posle povratka sa godišnjeg odmora, susreo sa Vlastimirom Đorđevićem u zgradi MUP-a i on me je tada upitao gde sam bio prošle nedelje i da li me je Sreten Popović obavestio o nekom događaju. Rekao sam mu da sam bio na godišnjem odmoru i upitao ga o čemu se radi. General Đorđević mi je rekao da je sve u redu i da je on taj posao završio sa Popovićem”.

General Radosavljević nam je rekao da ne želi da govori o slučaju Bitići jer je istraga u toku, a da je svoja izneo nadležnim organima.

Miroslav Mitrović preminuo je 2004. godine u Kraljevu, gde njegova porodica i danas živi u dvostrukom strahu od omazde. Od Srba, raseljenih lica sa Kosova koji žive u Kraljevu s jedne strane jer su pomogli kosovskim Albancima, pripadnicima OVK, i s druge strane od samih Albanaca jer se osećaju odgovornim za smrt braće Bitići. Njegova supruga Ajša Mitrović, koja je sa njim bila u Prokuplju kada je otišao da se raspita gde su braća Bitići, kaže da ga je ubio strah pomešan sa osećanjem griže savesti.

Slobodan Borisavljević, koji je u vreme Slobodana Miloševića zauzimao visoke funkcije u policiji i bio upućen u mnoge zločine koje je ta policija počinila, sada je ponovo na rukovodećem položaju u MUP-u, na čelu Službe za otkrivanje ratnih zločina. Slobodan Borisavljević je obavljao više važnih funkcija, a zanimljivo je da je bio zamenik šefa kabineta načelnika Javne bezbednosti, generala Vlastimira Đorđevića. Prema svedočenju Dragana Karleuše, koji je vodio istragu o hladnjači i masovnim grobnicama u Batajnici i Petrovom Selu, Slobodan Borisavljević je bio upoznat s počinjenim zločinima, jer je prisustvovao sastanku na kom je Vlastimir Đorđević predočio upustva za takozvanu asanaciju terena koja je prethodno dobio od Slobodana Miloševića, Radomira Markovića i Vlajka Stojiljkovića.

Slobodan Borisavljević odbio je da govori o slučaju Bitići takođe jer je istraga u toku.

Zahtev za utvrđivanje činjenica o tome ko je naredio ubistvo braće Bitići, a ko je izvršio zločin Okružno tužilaštvo u Negotinu u više navrata je upućivalo MUP-u. Isto je učinio i tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević.

U pismu Nedeljnom telegrafu 16. juna 2004. godine, u koverti koja je stigla iz moskovske pošte, Đorđević piše:

„Što se tiče moje uloge u slučaju Bitići mogu da kažem sledeće: Informativno sam bio upoznat da su tri Albanca koji su došli iz Amerike i borili se kao pripadnici OVK ilegalno prešli granicu, da su uhvaćeni i prekršajno kažnjeni za ilegalni prelazak. Pošto me je načelnik SUP-a Prokuplje obavestio da im izrečena kazna ističe, o tome sam obavestio ministra koji mi je naložio da ih preuzmu pripadnici Posebne jedinice policije i smeste u centar za obuku u Petrovom selu, a da će on poslati ekipu koja će ih preuzeti i daljom obradom utvrditi njihovu ulogu i činjenje eventualnih zločina u sastavu UČK. Nalog sam telefonom predao dežurnim radnicima u centru, a oni su me kasnije izvestili da su zadatak obavili i da je lica preuzela upućena ekipa. Dobro se sećam da sam dežurnima u centru izdao nalog da strogo vode računa o njihovoj bezbednosti. Poptpuna je neistina da mi je Slobodan Milošević na sastanku na kome su prisustvovali ministar Vlajko Stojiljković, Radomir Marković, ja i još neki (po navodima Karleuše) naredio da izvršim asanaciju terena. Spreman sam da odgovaram pred svakim domaćim sudom kome je cilj utvrđivanje istine i stepena individualne odgovornosti.“

U izjavi datoj pred istražnim sudijom Opštinskog suda u Kladovu, inspektor Zoran Stanković je naveo da su postojala spremna rešenja o oslobađanju braće Bitići i da misli da su im ta rešenja uručena.

„Razgovarao sam sa nekim iz uprave zatvora. Rečeno mi je da su tog dana, negde oko 13 časova, došla dva lica sa nekim belim vozilom i da su ih preuzeli. Tako nešto se prvi put desilo otkako radim kao inspektor. Kasnije sam od upravnika zatvora saznao da ga je tog dana nazvao načelnik SUP-a Prokuplje Milisav Vučković i najavio da će neka lica iz MUP-a doći po braću Bitići.“

03.06.2007.

Ekshumacija iz masovne grobnice Liplje kod Zvornika

03.06.2007.

EKSHUMACIJA U HAREMU "PANJEVI"

03.06.2007.

EKSHUMACIJA U HAREMU "PANJEVI"

03.06.2007.

Ko su zločinci sa fotografije?

Ko su zločinci sa fotografije


Beograd - Nakon što se Boris Tadić fotografisao sa knjigom Slavenke Drakulić na čijim se koricama vidi prizor ubijanja civila u Bijeljini, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić zatražila je u pismu upućenom predsedniku Republike Srbije da pomogne u identifikovanju počinilaca ovog zločina:

“Gospodine predsedniče,

Videli smo da je Vašu pažnju na Sajmu knjiga privuklo delo Oni ne bi ni mrava zgazili Slavenke Drakulić, koje se pre svega bavi transformacijom običnih ljudi u zločince. Pretpostavljamo da znate da se na naslovnoj strani knjige koju ste držali u rukama nalazi fotografija Rona Haviva, snimljena u Bijeljini 1992. godine. Verovatno ste već otkrili da je borac koji sa cigaretom u rukama šutira leševe na ulici, pripadnik paravojne formacije ‘Tigrovi‘ Željka Ražnatovića Arkana koja je učestvovala u napadu na ovaj grad. Ukoliko ste imali prilike da posetite Havivovu izložbu ‘Krv i med‘ koja je gostovala u Beogradu, sigurno ste primetili da je žena koja leži u lokvi krvi ispred vojničke čizme, na prethodnoj fotografiji bila živa i pokušavala da pomogne svom smrtno ranjenom mužu. Ona je ubijena odmah nakon supruga, ispred kapije kuće. Fotografije Rona Haviva samo su jedan od dokaza o masovnom zločinu koje su srpske snage počinile nad Bošnjacima u Bijeljini.

Gospodine predsedniče, bez obzira što se na fotografiji jasno vide oni koji stoje pored ubijenih civila, nijedan od pripadnika ‘Tigrova‘, čiji je komandant optužen pred Haškim tribunalom za zločine protiv čovečnosti, nije u Srbiji izveden pred lice pravde. Ako nadležni organi u većini drugih slučajeva tvrde da ne znaju ko je počinio zločine, tamo gde postoje fotografije ili filmovi, lako je utvrditi identitet egzekutora. Ukoliko oni koji su počinili zločine u Bijeljini u ime navodne odbrane srpstva više nisu živi, o tome bi trebalo obavestiti javnost. Tada bi porodice žrtava barem delimično mogle da budu mirnije, znajući da zločinci ne žive spokojno, što bi mogli da zaključe na osnovu odnosa sudskih organa Srbije prema zločinima u Bijeljini.

Gospodine predsedniče, budući da ste se i sami, zahvaljući fotografiji na koricama knjige koju ste držali u rukama, uverili da oni za koje postoji osnovana sumnja da su počinili zločin imaju lica, molimo Vas da učinite sve što je u vašoj moći da se otkriju njihova imena, što je prvi korak ka hapšenju i suđenju počiniocima ovih zlodela. Svesni smo da predsednička funkcija nema direktnog uticaja na organe izvršne vlasti, ali bi Vaša reč sigurno pomogla da pravda za zločine u Bijeljini bude zadovoljena.

To bi ujedno bila potvrda da Vaša fotografija sa knjigom Oni ne bi ni mrava zgazili, nije samo jedan od dokumenata sa poslednjeg Sajma knjiga”, kaže se u pismu koje je Nataša Kandić uputila predsedniku Republike Srbije Borisu Tadiću 9. novembra 2005. godine.
03.06.2007.

Ivica Rajić - Stupni Do

Ivica Rajić, također poznat kao Viktor Andrić, rođen 5. svibnja, 1958. u Johovcu, općina Kiseljak, Republika Bosna i Hercegovina.
Datum uhičenja: 5. travnja 2003.
Prebačen na MKSJ: 24. lipnja 2003.
Prvo stupanje pred Sud: 27. lipnja 2003, izjasnio se da nije kriv po svim točkama optužnice.


Optužnica: ("Stupni Do")

Činjenični navodi

Prvobitna optužnica je potvrđena 29. kolovoza 1995. Izmijenjena optužnica je podnesena 14. siječnja 2004., nakon naloga Raspravnog vijeća od 12. siječnja 2004. U optužnici se u općim crtama navodi da je Ivica Rajić bio zapovjednik Druge operativne skupine Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u operativnoj zoni srednje Bosne sa sjedištem u Kiseljaku. Kao zapovjednik, Ivica Rajić je de jure i de facto imao nadzor nad i zapovijedao je raznim jedinicama HVO-a u svojem području odgovornosti (uključujući općine Kiseljak, Kakanj i Vareš).

U optužnici se navodi da je 23. listopada 1993., Ivica Rajić, s odobrenjem svojih nadređenih u HVO-u, uhitio ili naredio uhićenje nekoliko lokalnih dužnosnika - bosanskih Hrvata u gradu Varešu u srednjoj Bosni. Istoga dana snage HVO-a pod zapovjedništvom Ivice Rajića pretražile su Vareš i uhitile više od 250 muškaraca - Muslimana, ne obraćajući pažnju na to jesu li bili civili ili vojne osobe. Tijekom uhićenja muškaraca Muslimana, vojnici HVO-a ulazili su u njihove kuće, fizički i psihički maltretirali ukućane i osobe koje su ondje bile prisutne te su ih opljačkali. Uhićeni muškarci bili su zatočeni u užasnim uvjetima u dvije škole u Varešu.

U optužnici se navodi da su 23. listopada 1993. snage HVO-a pod Rajićevim zapovjedništvom napale selo Stupni Do. Nakon što su zadobili nadzor nad raznim dijelovima sela, vojnici HVO-a su istjerali civilno stanovništvo iz njihovih domova, opljačkali ih, seksualno zlostavljali žene Muslimanke i namjerno ubili barem 31 Muslimanskog stanovnika – uključujući muškarce, žene i djecu. Napad HVO-a na Stupni Do rezultirao je smrću barem 37 Muslimana. Tijekom i poslije napada gotovo cijelo je selo bezobzirno uništeno.

Prema optužnici, Ivica Rajić je 27. prosinca 1993. obavijestio HVO da će promijeniti ime u . Dana 30. prosinca 1993., je razriješen dužnosti u zapovjedništvu HVO-a, a je imenovan na njegovo mjesto. U optužnici se navodi da je Ivica Rajić, također poznat i kao Viktor Andrić, zapravo nastavio djelovati i izvještavati kroz svoj bivši zapovjedni lanac.

Optužbe

Ivica Rajić je optužen temeljem individualne kaznene odgovornosti (članak 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i temeljem svoje zapovjedne odgovornosti (članak7(3)m Statuta):

u pet točaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (članak 2 – namjerno ubijanje; nečovječno postupanje (uključujući seksualno zlostavljanje); protuzakonito zatočenje civila; prisvajanje imovine; rasprostranjeno uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom te izvedeno protuzakonito i bezobzirno) i
u pet točaka za kršenja zakona i običaja ratovanja (članak 3 – ubojstvo; teške povrede osobnog dostojanstva, posebno ponižavajući postupci (uključujući seksualno zlostavljanje, okrutno postupanje; pljačka javne i privatne imovine; bezobzirno uništavanje sela ili uništavanje koje nije opravdano vojnom potrebom).

03.06.2007.

Zaklopaca_

03.06.2007.

Ekshumacija na Vojnoj ekonomiji Branjevo

03.06.2007.

Ekshumacija grobnice Čančarski put

03.06.2007.

Banja Luka

"U našem prisustvu, pred našim očima, zbiva se genocid nad bošnjackim narodom. Provođeno je, a i dalje se provodi, etničko čišćenje gradova i sela. Ubijaju našu braću, dakako iz razloga vjerske mržnje, ali prije svega da se otme njihova zemlja, da se opljačka njihova imovina, da se razore i zauzmu njihove kuće i da se sve to zadrži za sebe, u trajnom posjedu", kazala je Milinka Pavlović. Na području Banje Luke do 1991. godine živjelo je 15% bošnjačkoga stanovništva, a u samom gradu 45.000. Krajem 1996. godine u Banjoj Luci je živjelo svega 3.000 Bošnjaka.

Na području banjalučke općine Srbi su, s namjerom da potpuno etnički "očiste" ovo područje, formirali više koncentracionih logora za Bošnjake:

1) Manjača. - U ovom logoru bilo je zatočeno preko 8.000 Bošnjaka. Prema podacima koji su obrađeni u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, to je približan broj ubijenih. Kroz ovaj koncentracioni logor, međutim, prošlo je više desetina hiljada Bošnjaka. Oko 20 imama bilo je zatočeno u ovom mučilistu, gdje su prošli najveća mučenja i poniženja. Kada su razmijenjeni, svi su odreda mokrili krv i imali problema s bubrezima i kičmom. Agresor ih je tukao danonoćno: po genitalijama, bubrezima, glavi i čitavome tijelu. Imam Rešad Jugo, primjerice, samo je prilikom jednog batinanja primio 300 udaraca. Brojao je udarce po svome tijelu nanesene višežilnim kablom, držalom sjekire, šlaufom i pendrekom. "Kada bi udarali pendrekom, mi smo to smatrali šalom. Najgori je bio višezilni kabal koji se obavijao oko nas", pričao je Jugo. Imama Muharema Posavljaka postavljali su na dvije stolice prsima okrenutim prema zemlji, a onda po njemu skakali i pokušavali mu prebiti kičmu. Sve zatočene Bošnjake patili su glađu i žeđu. Aktivirali su i pojedine fizički jače, a psihički nestabilne logoraše da tuku svoje drugove. Dovoljan je bio samo pogled u zabranjenom pravcu da znatiželjni logoraš ostane bez života. "Nismo smjeli ni pogledom odlutati u neželjenom pravcu. Spustiš pogled preda se, ruke na leđa, jer ako ih pomjeriš, dočeka te udarac."

Jedan Bošnjak iz Ključa, zatočenik u jednoj ključkoj školi nekoliko sedmica, zajedno sa svojih jedanaest drugova minibusom je prebačen na Manjaču 25. juna 1992. godine. Na samom ulazu u ovaj zloglasni logor pretučen je dok je prolazio između dva reda srpskih vojnika. Potom su ga svukli do gole kože, pokrali i još ga jednom pretukli; odrezali su mu kosu i zatvorili ga u jednoj od štala logora. Kao i svi ostali zatvorenici, spavao je na golom podu. Jedne noći, deset Bošnjaka "izabranih po prethodno sastavljenom spisku" odvedeno je na ispitivanje u drugu prostoriju. Među njima je bio i pomoćnik gradonačelnika Ključa gosp. Omer Filipović. Uslijedilo je potom zvjersko mučenje ovih nedužnih ljudi. Gosp. Filipović pljuvao je krv, a da mu pri tom niko nije mogao pomoći. Esad Bender nastradao je na isti način. Čuvari su mu više puta skakali po stomaku. Kada je 16. decembra 1992. izašao iz logora Manjača, bio je oslabio 20 kg i bolovao od teškog ingvinalnog prodera.

Drugi logoraš, porijeklom iz Ključa, zatočenik u zatvoru u Staroj Gradišci, nakon što je prebačen na Manjaču, doživio je još teže stradanje: "Čim smo došli, pokrali su nas i rasporedili u razne štale u logoru. Do augusta 1992., srpski su rezervisti odgovorni za logor sproveli većinu ubojstava. U jednoj klanici neki su zatvorenici bili mučeni i zaklani. Jednog dana dovezen je kamion iz Omarske sa zarobljenicima. Nekoliko sati čuli su se krikovi. Ista scena ponovila se kada je doslo šest velikih kamiona iz Sanskog Mosta. Rezervisti koji su ih pratili počeli su sistematski klati civile sve dok ih komandant logora nije zaustavio. Tada je 20 osoba poginulo."

Prebacivanje zatočenih Bošnjaka na Manjaču organizirano je na takav način da su mnogi tokom putovanja stradali."Tokom augusta (1992.), prije posjete Međunarodnog crvenog križa, došli su zatvoreni kamioni puni Bošnjaka iz Krajine. Kada su otvorili kamione, našli su 25 mrtvih usljed gušenja", izjavio je zatočenik iz Grapske kod Doboja. On je još kazao: "Drugi put, došlo je 1.000 zatvorenika iz Omarske, odmah nakon što je MCK otkrio taj logor. Mnogi su zaklani čim su došli na Manjaču. Jedan mi je sin vidio kako su klali jednog čovjeka u kuhinji." O uvjetima boravka u tom kazamatu isti čovjek nastavlja kazivati: "Sve do dolaska Crvenog križa, nismo imali šta jesti - jedan hljeb za 40 zatvorenika, dvadeset litara vode za jednu klanicu, oko 600 zatvorenika. Bili smo zatvoreni u devet prostorija 50 x 15 m, spavali smo na golom podu, na betonu - jedna deka za četiri osobe. Nekoliko nas čak je oboljelo od dizenterije. Ti su bili odvojeni, oko 150 osoba." Mučenje žeđu bilo je, tako, jedan od načina uništavanja zatočenih Bošnjaka: pošto im ni u približno dovoljnoj mjeri nisu davali zdravu vodu, bili su prisiljeni piti vodu iz umjetnog jezera u koje se odlagalo smeće i uginule životinje. Mnogi su se logoraši razboljeli i umrli od trovanja.

Upravnik ovog zloglasnog mučilista, potpukovnik Božidar Popović, zabranio je pristup novinarima, tvrdeći da je ovaj logor sabirni punkt i tranzitni centar iz kojeg zarobljenici čekaju odlazak u tzv. treće zemlje. Ali navodno, tvrdio je on, pošto ih niko neće, moraju ovdje boraviti dok se za njih ne nađe drugo rješenje.
Nakon teškog poraza srpskih agresorskih snaga u Hrvatskoj u ljeto 1995., na banjalučkom području su bili ponovo aktivirani koncentracioni logori, prije svega Manjača, Mali logor i Keraterm kod Prijedora.

2) Logor južno od Banje Luke. - Predstavnica Visokog komeserijata UN-a za izbjeglice u Ženevi izjavila je kako su Srbi uspostavili novi logor južno od Banje Luke. Tamo se više od 6.000 ljudi drži na otvorenom, zagrađeni bodljikavom žicom...

3) Zatvor "Tinjica". - U ovom mučilistu bilo je zatočeno preko 1.000 Bošnjaka

4) Tzv. "Crna kuća". - U ovom logoru bili su zatočeni pojedini Bošnjaci sa šireg područja Banje Luke. U njemu su bili izloženi svakoj vrsti mučenja i terora.

5) Vojna kasarna u Banjoj Luci. - Bošnjake s područja Kotor-Varoši izdvojene iz konvoja kod Čelinca, Srbi su deportirali u ovaj kazamat. Oni koji su preživjeli pričaju o svome stradanju u tom logoru, gdje su ih ispitivali i svakodnevno tukli. Nakon detaljne obrade, "obične" zatočenike dalje su slali na Manjaču.

6) Rudnik u Čelincu (u pravcu Stanara). - U ovome mjestu nedaleko od Banje Luke još prije srpsko-crnogorske agresije na RBiH aktivno je pripreman genocid nad Bošnjacima. O tome dovoljno svjedoče riječi dr. Kuzmanovića, poslanika u Skupštini RBiH i direktora Doma zdravlja u Čelincu, koje je izrekao neposredno prije agresije: "Vidiš one tri džamije! Jedva čekam da ih srušim, a nek Alija dođe da nas spriječi!"

7) Laktaši (kod Banje Luke). - U tome mjestu bio je sabirni logor u kojem su zatvarani Bošnjaci.

03.06.2007.

Ispovjest bivšeg logoraša – Logor u Bratuncu

Početkom agresije na našu domovinu 1992 godine u Bratuncu je formoran logor smrti za Bošnjake u sali osnovne škole Vuk Karadžić i hangaru Srednjoškolskog centra u Bratuncu.Kroz ovaj logor prošlo je blizu 1000 Bošnjaka Bratunca različite starosne dobi.
Licno sam poznavao jednog djecaka od 13 godina a bilo je i veoma starih osoba.Bio je to uistinu logor smrti!Naime pocetkom maja mjeseca zapocelo je etnicko ciscenje Bosnjaka Bratunca od strane domacih cetnika,arkanovaca,belih orlova i drugih paravojnih formacija a sve to pomognuto tadasnjom jna. Moje mjesto je spaljeno 9.maja kada je ubijeno preko 10 stanovnika mog naselja a zene i djeca su deportovani. Nas oko 20 smo se sklonili daleko od sela u obliznju sumu.Nakon nekoliko dana ili tacnije 2 dana i mi smo pohvatani i prIvedeni u logor u osnovnu skolu Vuk Karadjic u Bratuncu tacnije u fiskulturnu salu.U samom dvoristu skole moglo se vidjeti nekoliko iskomadanih tijela i velike lokve krvi.Nedaleko su bila dva kontejnera za smece u kojima je nesto gorelo cudna mirisa. Kasnije se ispostavilo da su tu spaljivali ubijene po vlastitom nahodjenju krvnika. Sam ulazak u salu bio je stravican sa mnogo krvi po zidovima i plocnicima a bili su vidljivi i dijelovi ljudskih tijela.U salu se ulazilo po 10 u grupama sto je omogucavalo zlikovcima da svakog logorasa podobro premlate.Sam sam bio svjedok nekoliko ubistava iz neposredne blizine pocinjenih od strane zlocinacke trojke pod nazivom Vukovarci.
Bila su to mucenja koja jos nisam vidjeo nigdje cak ni na filmu a puno sam ih gledao sa mnogo gnusnusnih mucenja.
Bila su to mucenja koja zdrav razum nije mogao ni zamisliti.U jednom trenutku u sali je bilo i preko 800 zarobljenika a stalno su dovodili nove a neke po dobro utvrdjenom spisku su ubijali.Logorasi su muceni drvenim policama za poljoprivredni alat a tuceni su i metalnim cijevima, sto je nanosilo drasticne povrede. Nekoliko prizora nosim sa sobom i gotovo svakog dana ih se sjetim a posebno kada prolazim kraj skole Vuk Karadzic a danas Branko Radicevic a to cinim gotovo svaki dan, jer zivim u Bratuncu. Posebno su teska sjecanja na prizor uboda nozem najmanje desetak puta u ledja jednog logorasa.Drugi prizor koji mi najcesce dolazi u sjecanje je pucanj u glavu jednom logorasu koji je lezao nepomicno u krugu igralista sto je bio stravican prizor koji je nemoguce zaboravit. Sve ovo su samo neki prizori koji se mogu pomenut u ovom malom prikazu tog logora.
U susjednom hangaru Srednjoskolskog centra gdje se nekad izvodila prakticna nastava takodje su logorasi tesko muceni jer su to potvrdjivali teski jauci u svako doba dana i noci. U ovom logoru ubijeno je nekoliko stotina Bosnjaka Bratunca a nas je oko 400 prebaceno na Pale pa u Visoko gdje smo razmjenjeni.
Do danas mnogi ubijeni nisu pronadjeni a oni koji su ih privodili u logor i mucili danas se slobodno i dalje secu i u oci bez imalo stida gledaju svoje zrtve.
Zalosno je da do danas niko od organizatora i pocinilaca ovog zlocina nije odgovarao za zlocin i etnicko ciscenje u Bratuncu, tokom kojeg je u roku od desetak dana ubijeno blizu 1000 bosnjaka bratunca.

03.06.2007.

ZLOCIN U BIJELJINI

25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.


PISMO ČOVJEKA BEZ SNA

Imam kuću kao iz bajke, uspješnu djecu, prelijepu unučad, novca dovoljno... I svi misle da sam srećan čovjek! Ali ja znam da sam očajnik i da golem teret na srcu nosim, da sna nemam, da mira nemam. Ja sam jednostavno bivši čovjek iz bivše Jugoslavije, ovdje u dalekoj tuđini, zarobljenik vlastitog nemira i teških misli o zločinu nad nevinom djecom bijeljinske porodice Sarajlić
25. novembra 1992. godine u Bijeljini, pripadnici specijalne policije RS, pod nazivom "Pahuljice", koja je bila pod komandom ministra policije Miće Stanišića, na Drini u Balatunu izmasakrirali su 22 lica, među kojima su bila i mala djeca.
O tome znaju mnogi pripadnici policije, koji godinama kukavički šute, plašeći se za svoje živote. Sve znaju, do u detalje: Mićo Stanišić, Tomislav Kovač, Goran Mačar, Goran Sarić Sara, Drago Vuković, Stevo Bokarić. O načinu na koji su ljudi i djeca masakrirani, sve znaju pripadnici "Pahuljica": Peđa Bartula, zamjenik pokojnog Duška Malovića, komandanta "Pahuljica", Risto Stuparušić Stupa, Milenko Samardžija Travka, Slavenko Kovačević Kino, Kosta Stanić Kole, Mitar Jolović Jola, Nenad Marković Tripa, Milenko Ećimović Kroka, Nenad Perović Peros i Danko Arbinja Mento.
O pomenutom zločinu dosta znaju: Zoran (Uroš) Spasojević, tadašnji komandir policije, Slobodan Andrić, tadašnji dežurni policajac, Milan Tešić, tadašnji zamjenik komandira policije, Žiko Miljanović, tadašnji šef smjene, Dragan Kanjčević i Zoran Novaković, dežurni policajci pred kućama ubijenih, Rodoljub Ivanović, tadašnji komandir rezervne policije u selu Brodac kod Bijeljine, Jovo Ljubojević, tadašnji zamjenik komandira u Brocu, i Mile Škorić, pripadnik državne bezbjednosti i tadašnji zamjenik Drage Vukovića, čovjek koji je rodom iz Balatuna, gdje su poubijani Sarajlići, Malagići i Sejmenovići. Svi ovi ljudi su radili na sakrivanju leševa i prikrivanju istine o zločinu.
Žrtve tog zločina do Drine su prevezene nasipom u dva vozila, u TAM-iću i u vojnoj STODESETKI. Ovo drugo vozilo, je prano od krvi u krugu CJB Bijeljina i tu scenu su vidjeli na desetine policajaca.

Poštovani, o svemu ću ti uskoro opširnije pisati i obećavam ti da ću svjedočiti pred SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE U SARAJEVU.

Eto, ja kazah istinu i dušu svoju spasih!

Bivši čovjek i bivši pripadnik MUP-a RS

03.06.2007.

Višegrad

HOROR FILM" U VIŠEGRADU
Načelnik Službe specijalne policije Republike Srpske, Dragan Lukač, nedavno je izrazio svoje zgražanje zbog zločina koje su tokom rata počinile srpske paravojne snage u Višegradu, gradu na Drini. Lukač je priče o tim ubistvima uporedio s “horor filmom”. “Svi u RS”, rekao je, “moraju da se ograde od takvih stvari”.
Međunarodni sud je izdao optužnice protiv tri osobe na osnovu nekih od zločina počinjenih u Višegradu. Ti optuženi su Milan Lukić, njegov rođak Sredoje Lukić (obojica su i dalje na slobodi) i Mitar Vasiljević, kome je pred Međunarodnim sudom održan postupak u kojem je proglašen krivim i pravosnažnom presudom osuđen na petnaest godina zatvora. Milan i Sredoje Lukić su u srodstvu sa Sretenom Lukićem, visokim policijskim funkcionerom u Srbiji, kojeg Međunarodni sud tereti za učešće u zločinima počinjenim na Kosovu tokom 1998. i 1999. godine.
Međunarodni sud je Milana i Sredoja Lukića optužio za ubistvo, premlaćivanje, mučenje, terorisanje i nezakonito zatvaranje bosanskih Muslimana i drugih nesrba. U optužnici Međunarodnog suda, Milan Lukić i Mitar Vasiljević terete se da su 7. juna 1992, na obali reke Drine, pucali na sedam muškaraca, bosanskih Muslimana, ubivši petoricu od njih. Milan Lukić se sam tereti da je 10. juna 1992, na obali reke Drine, pucao i time prouzročio smrt sedam drugih muškaraca, bosanskih Muslimana, te da je tog istog meseca ubio jednu ženu, bosansku Muslimanku, u višegradskom naselju Potok.
U optužnici se dalje navodi da su 14. juna 1992. Milan i Sredoje Lukić prisilili približno 65 žena, dece i staraca, bosanskih Muslimana, da uđu u jednu kuću u Pionirskoj ulici, u višegradskom naselju Nova Mahala. Nakon što su ti ljudi u njoj zaključani, kuća je zapaljena, a Milan i Sredoje Lukić su iz automatskog oružja pucali na sve one koji su pokušavali da pobegnu kroz prozore. U optužnici se navodi da su tom prilikom pobijene skoro sve osobe zatvorene u kući, uključujući 17 dece starosti od dva dana do 14 godina.
Prema navodima optužnice, Milan i Sredoje Lukić su 27. juna 1992. počinili sličan zločin, prisilivši približno 70 bosanskih Muslimana da uđu u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac, nakon čega su zabarikadirali izlaze i aktivirali nekoliko eksplozivnih naprava. Samo jedna osoba je preživela. Na spisku identifikovanih žrtava koji je priložen uz optužnicu, nalaze se i imena dve bebe, jedne petogodišnje devojčice i troje dece između osam i devet godina.
Pored optužbi u vezi sa ovim događajima, optužnica Međunarodnog suda takođe tereti Milana i Sredoja Lukića za premlaćivanja muškaraca, bosanskih Muslimana, zatvorenih u kasarni u Uzamnici od avgusta 1992. do oktobra 1994. Zajedno s drugim pripadnicima paravojne jedinice pod komandom Milana Lukića, oni su zatvorenike više puta udarali pesnicama, kundacima pušaka i drvenim palicama, i šutirali ih čizmama.
Tribunal u Hagu nije jedini koji traga za Milanom Lukićem. Njegovo hapšenje traže i pravosudni organi Republike Srbije. U septembru 2003, Okružni sud u Beogradu sudio je Milanu Lukiću u odsustvu i osudio ga za direktno učešće u otmici i ubistvu 16 Muslimana u mestu Sjeverin 1992. godine.
Dana 29. novembra 2002, Međunarodni sud je proglasio Mitra Vasiljevića krivim za učestvovanje u ubistvima na reci Drini 7. juna 1992. Pretresno veće je u presudi navelo da su muškarci, bosanski Muslimani, bili prisiljeni da se postroje na obali, nakon čega je u njih pucano s leđa dok su preklinjali da im se poštede životi. Kad je primećeno da je jedna od žrtava i dalje živa i da leži u vodi, neki od ubica je u njega pucao izbliza. Dvojica preživeli su se pravili da su mrtvi i tako uspeli da pobegnu. Pretresno veće je oslobodilo Mitra Vasiljevića krivice za učešće u ubistvima u Pionirskoj ulici nakon što je utvrdilo da je Vasiljević dostavio uverljive dokaze da nije mogao biti prisutan na mestu zločina u vreme kada su se ta ubistva desila.
Načelnik Službe specijalne policije, Dragan Lukač, izrazio je svoj šok u vezi sa pričama koje je čuo o ubistvima u Višegradu sledećim rečima: “Bio sam u ratu i svašta sam vidio, ali informacije i priče o Lukićima su bile takve da sam se i sam zgrozio na stvari koje su radili u ratu. Niko ne govori o tome da su ti ljudi pobili stotine nevinih ljudi, žena, djece i ne znam koga još, na hladnokrvan i svirep način”.
Prvobitna optužnica protiv Milana i Sredoja Lukića izdata je u oktobru 1998. Oni su i dalje u bekstvu.
Outreach Program

03.06.2007.

Masovna grobnica Vlasenica

03.06.2007.

Grbavica 1996.


Stariji postovi

Dizajn proilagodio html tutor za blog - posjetite nas!
<>